Postoji odredjeni matematički (Više o tome -
C.E. Shannon, A Mathematical Theory of Communication) algoritam po kome se utvrdjuje da li je pristigli zrak upravo onaj koji je potreban.
Opšti princip detekcije odbijenog zraka radara je otprilike sledeći:
Deo odbijenog zraka se apsorbuje, deo pretvara u toplotu, ostatak se difuzno reflektuje i minimalno jedan zrak se reflektuje pod istim uglom. Podrazumeva se da je tada taj zrak višestruko manje energije od poslatog. Meri se vreme putovanja signala od radara do objekta i nazad. Kako odredjujemo da li je to "naš" signal ili nije?
Računa se sledeće:

Gde je

poslati signal predstavljen analitičkom funkcijom.
Gornja integral jednak je razlici ukupne energije signala i autokorelacije signala.
Autokorelacija data je integralom:

gde je

izmereno kašnjenje signala.
Greška je minimalna kada je autokorelacija maksimalna. Odnosno, što veća autokorelacija to je veća verovatnoća da je vraćeni signal upravo deo signala koji smo poslali.
Dalje izračunavanje brzine vozila je maltene nus produkt utvrdjivanja validnosti signala.
Dakle, nije potreban ceo poslati zrak da bi se utvrdilo da je to baš taj. Dovoljan je jedan njegov mali deo.
Use The Force!
“Who said anything about slicing you up? I just wanted to carve a little Z on your forehead — nothing serious.”