Citat:
Lesli Eldridz: malo letujes o trosku drzave a za uzvrat ti bolesnici ne uzmu stan i tvoja deca ne zive sa bolesnicima, ako su bolesnici.
Ne razumem - kako jedno iskljucuje drugo?
Jedino ako si imao na umu ono "da pobijem g**** i gotova stvar". Ja mislim da imam veoma siroka shvatanja, ali mi je ovo previse radikalan pristup.
Citat:
Problem je kada je neko bolestan u porodici, kada nemas novca, kada ti se sin drogira, cerka kurva, kada je neko alkoholicar, kada ti je kuca na klizistu....
E, vidis - isto kao sto tebi porodicni problemi deluju lako resivi, tako je i meni svaki od tvojih problema lako resiv:
- neko bolestan u porodici - ode kod lekara i pocne primenjivati odgovarajucu terapiju
- nemas novca - nadjes posao. Ako nemas posao, uvek mozes da dodajes cigle na gradjevini
- kada ti se sin drogira, cerka kurva, kada je neko alkoholicar - ovo su takodje porodicni problemi
- kada ti je kuca na klizistu - srusis je i napravis drugu na boljem mestu
Vidis o cemu pricam, svakom su svoji problemi komplikovani, a tudji smesno jednostavni.
Citat:
Laki_Gen: Ako dozvole da ih zena za'ebava kako stigne i onda traze da ih prime u sigurnu kucu, e u tom slucaju - pravac rudnik soli, na prevaspitavanje....
Evo, naterao si me da iznesem ceo svoj slucaj, posle ocekujem da mi kazes da li bi rudnik bio resenje za mene...
Sad sa ove tacke gledista, meni to sve izgleda kao film.
Prva scena: Mirna porodicna atmosfera, ljubav i razumevanje na sve strane, zena onakva kakva se samo pozeleti moze...
Druga scena: Ja na poslu, zena mi javlja da dodjem hitno kuci. (Da li bi iko krenuo u potragu za mp3 snimacem kad primi takav poziv? Ja - ne.) Ja dodjem, ono slavlje. Prijatelji, komsije, muzika, pice, galama zurka... ostala u drugom stanju. Ja sklon misljenju da par meseci zajednickog zivota nije dovoljno da se sagledaju svi aspekti i da se konstatuje da mi mozemo ziveti zajedno do kraja zivota, da je ako se kasno utvrdi da dvoje ne mogu zajedno to prava tragedija za decu, pri tom imam veoma konzervativan stav da trudnocu ne treba prekidati.
Treca scena: Njeno obracanje meni kad su svi otisli - "ja znam da smo se mi dogovorili da je vreme za decu tek posle 2 godine zajednickog zivota, ali ja ustvari ne zelim zajedncki zivot, ja zelim da zivim sama sa detetom, od tebe nista ne trazim i molim te da odes". Sta uraditi u takvoj situaciji:
- prebiti trudnu zenu na mrtvo ime jer joj takve gluposti padaju na pamet?
- odreci se unapred sopstvenog deteta i otici?
- reci da mi nije drago sto to cujem, ali da to dete nije samo njeno, te da ja mogu da odem, ali ne mogu da se odreknem uloge oca
Ja biram ovo trece. Greska ili pravilan izbor?
Scena cetvrta: Odlazim, ali posecujem je barem jednom nedeljno da joj ostavim novca (niti radi, niti ocekujem da ce se sada zaposliti). Veoma smireno mi kaze da joj je potreban mir i da je svacije posete pa i moje veoma uznemiravaju, te me iz tog razloga moli da smanjim dolazenje na sto manju meru. Sta treba uraditi:
- nervitati trudnu zenu, pa se posle kajati za eventualne posledice
- uraditi kako kaze, izbegavati dolazenje
Ja biram ovo drugo? Greska ili ne?
Scena peta: Ne dolazim, saljem joj novac postom, ali svakih par dana pozovem telefonom, pitam je da li joj nesto treba, ona kaze da ne treba i tako zavrsimo razgovor. Jednom me zamoli da ne zovem tako cesto, jer je zvonjenje telefona uznemirava.
Scena sesta: Javljaju mi da sam postao tata. U tom trenutku ja sam na potpisivanju nekog ugovora u ministarstvu, u pitanju je izrada nekog programskog paketa. Imam mogucnost izbora - da skacem od srece, istrcim napolje i batalim pregovore ili da se strpim sat vremena kao da se nista nije dogodilo kako ne bih doveo u pitanje realizaciju posla od kog cemo ziveti sledecih godinu ili dve. Biram ovo drugo - kazem da ne mogu sada da pricam i da cu se javiti za sat-dva.
Scena sedma: Javljam se, kaze mi da razume sve i da je u redu. Pozvala svu moju i njenu rodbinu, zajednicke prijatelje i komsije da kaze kako nisam hteo da primim radosnu vest. Prihvatam taj nizak udarac bez reakcije, kao da se nista nije desilo. Dolazim, donosim poklone, ostavljam novac.
Scena osma: Sama bira i upisuje ime deteta, bez ikakvog pitanja sta ja mislim o tome. Smirenim zvanicnim tonom mi saopstava kako mi se dete zove. Jos jedan nizak udarac na koji ne reagujem.
Scena deveta: Na dan moje slave, javlja mi da dete mora da se upise u maticnu knjigu, da je to poslednji dan (pri tom mi nikad ranije nije pomenula da treba da donesem neki dokument). Imam mogucnost izbora:
- da nastavim sa slavskim obicajima i da je pustim da upise sebe kao jedinog roditelja
- da ostavim goste, pojurim dokumentaciju i odnesem
Biram ovo drugo.
Scena deseta: Evo nas kod maticara. Urucuje mi da potpisem neki papir. Saglasnost da pristajem da dete nosi njeno prezime. Imam dve mogucnosti:
- da prihvatim i time dam doprinos razdvajanju deteta i oca
- da prvi puta kazem NE njenim prohtevima
Biram drugo. Njeno prvo urlanje, vristanje, psovanje, nazivanje konjem, magarcem, budalom, majmunom... sve to u kancelariji maticne sluzbe (u svim prethodnim prilikama je pricala mirno i tiho). Cepa moja dokumenta. Izvinjavam se prisutnim radnicama zbog neprijatnosti i odlazim. Proucavam zakone, spremam tuzbe. Ipak, cekam da prodje 120 dana od porodjaja, jer medicina kaze da u tom periodu zene nisu bas pri cistoj svesti.
Scena jedanaesta: Uvidjam probleme pri vidjanju deteta. Ranije sam se uvek najavljivao kad hocu da dodjem, a ona sad ne odgovara na pozive sa nepoznatih brojeva (i sa mojih poznatih brojeva). Kad dodjem, pritaji se i ne otvara. Dolazim sa jednim zajednickim prijateljem, koji je prilicno veliki autoritet za nju. Ona otvara, ne videvsi da sam i ja tu. Dajem joj kopije tuzbi, kazem da bi bilo lepo ako moze da izadje u susret mojim zahtevima kako se ne bi maltretirala po sudovima i placala advokate. Dogovaramo se da dodjem za 2 dana, dok se ona konsultuje sa advokatom sta od tih zahteva mora da ispuni, a za ono sto ne mora idemo na sud. Posle 2 dana kaze mi da prihvata da vidjam dete 2x mesecno uz prethodnu najavu. Insistiram da se ne najavljujem (jer vec imam losa iskustva sa time) vec da se unapred definise koji ce to biti dani i koje vreme.
Scena dvanaesta: Uspevam da se upisem u maticnu knjigu kao otac - koristeci njenu izjavu koja se redovno uzima pri rodjenju deteta. Posle 2 sata, ova me zove i psuje mi sve zivo i mrtvo kako sam smeo da se upisem kao otac NJENOG deteta...
Scena trinaesta: Izjavljuje mi da joj vise ne odgovaraju termini za vidjanje deteta kao do sada, vec bira termine kada sam ja na poslu. Kaze da je to moj problem, ona mi je omogucila vidjanje deteta, a ja sto to nisam sposoban da koristim, moj problem.
Scena cetrnaesta: Na poslu postizem dogovor da mi se 24 dana godisnjeg odmora rasporede u 24 termina po 1 dan. Uspevam da se organizujem da ne propustim ni jedan termin za vidjanje deteta. Ubrzo se pocinje desavati da u definisano vreme nema nikog kod kuce. Predajem tuzbe po 4 osnova.
Scena petnaesta: Od predaje tuzbi, potpuno mi se uskracuje vidjanje deteta. U centru za socijalni rad kazu da se strpim dok se ne zavrsi sudski proces, jer se njima ne mogu obracati za pomoc dok je sudski proces u toku. Tuzba sticajem srecnih okolnosti zavrsava kod sudije poznate po izuzetnoj azurnosti i brzini rada. Radujem se unapred jer znam da nece biti rastezanja procesa godinama - ona ce da presudi ovako ili onako, pa kome se ne svidja taj ce se obratiti visem sudu.
Scena sesnaesta: Proslo je godinu dana od kad sam predao tuzbu. Bivsa je dosla samo prvi put, zamolila da se sudjenje odlozi jer se nije pripremila i ne moze nista da izjavi, obecavajuci da ce sledeci put biti spremna. Nakon toga, svakog meseca je sudjenje zakazivano, svaki put je ova izostajala i sutradan opravdavala izostanak lekarskim uverenjem, nekad zbog sebe, nekad zbog deteta. Sudija kaze da ne moze da je kazni kad je izostanak opravdanod strane lekara i da to tako moze da traje i do nekoliko godina. Konstatujem da je sudski nacin trazenja pravde najgori, povlacim tuzbe, ostavljam samo jednu za prezime deteta, jer ona ne utice na pravo vidjanja.
Scena sedamnaesta: Na ova sudjenja bivsa redovno dolazi. Ja ispricao isto sto i vama ovde, a o sebi cuo nesto sto nisam sanjao da cu u zivotu cuti - da sam nasilnik, da masem pistoljem kad dodjem da vidim dete, da nikad trezan nisam dosao, da sam naoruzan i opasan, da sam nju ostavio dok je bila u drugom stanju, da sam prvo prestao da dolazim, pa onda i da se javljam, da nisam hteo da razgovaram kad se dete rodilo, da prvo nisam hteo da se upisem kao otac a onda namerno otisao i upisao se sam, mada je ona u svakom trenutku htela da odemo i uradimo to zajedno, kako ne dolazim da vidim dete po vise meseci, kako nikada nisam doneo niti novac niti nesto detetu...Nudi ona naravno i da se pozovu svedoci koji ce potvrditi svaki od njenih navoda...
Sve to zbog prezimena, koje gledano sa strane delje nebitno, ali sa tacke gledista nas dvoje deluje kao prekretnica - da li ce ona uspeti da nastavi putem udaljavanja deteta od mene, ili cu ja krenuti putem uvecavanja svojih roditeljskih prava.
Scena osamnaesta: Sud suocen sa suprotnim izjavama i mnostvom suprotstavljenih dokaza ima dva izbora - da godinama utvrdjuje ko laze a ko govori istinu, ili da uputi predmet centru za socijalni rad, pa da ovi formiraju komisiju i izglasaju sta ce. Biraju ovo drugo. Komisija ne zeli da slusa sve sto nas dvoje imamo da kazemo, otvoreno vam kaze "potrosili smo vec 8 sati na vas dvoje u poslednjih godinu dana, imamo mi i druge slucajeve", prekidaju nas oboje u pola recenice, prave neki zapisnik koji sadrzi deo moje i deo njene izjave. Mesec dana vecaju, ne mogu da se izjasne, na kraju ja "pobedjujem" sa jednim glasom razlike.
Scena devetnaesta: Proslo je vec 6 meseci od kad se zavrsilo glasanje u centru za socijalni rad. Zvao sam nekoliko puta. Kazu da je ova izjavila zalbu i da su oni predmet prosledili ministarstvu. Tu se ja setim da imam poznanika na visokoj poziciji u ministarstvu, pozovem ga i zamolim da mi proveri dokle se stiglo sa tim predmetom. Ovaj se zalozi za to kao da mi je brat najrodjeniji, pretrazi arhivu, pregleda sve predmete jedan po jedan i ne uspe da nadje. Zamoli on pomocnika ministra da zatrazi izvestaj iz centra za socijalni rad sa brojem predmeta, datumom slanja, delovodnim brojem i tako to. Tu ovi vide da nema sale, priznaju da im je taj predmet "greskom" zavrsio na dnu fioke i posalju ga u toku istog dana.
Scena dvadeseta: Upisao ja dete na svoje prezime. Videla i ona da sam ja dostojan protivnik u svakom smislu. Poznanstva i prijateljstva sa ljudima na pozicijama su najjaca sila u ovoj drzavi, ali ako onaj drugi poznaje nekog na jos visoj poziciji, onda ipak mora da se radi po zakonu. Situacija postala sasvim podnosljiva, ni jednom mi nije uskraceno vidjanje deteta, cak kad je lepo vreme mogu da vodim dete napolje da se igramo. Imamo kakvu takvu komunikaciju i mogucnost da posle konacno mnogo vremena pocnemo da se dogovaramo kao najbolji prijatelji u interesu deteta. Sve u svemu, imao sam mnogo srece pa sam u musko-zenskom sukobu pretrpeo mnogo manje gubitke (prava i nerava) nego sto vecina oceva pretrpi. Mozda moj pristup nije najbolji, ali nije ni najgori. Najgori bi bio da sam uzeo pistolj i resio problem. Ili da sam je prebio kao macku i zavrsio u zatvoru.
Hajde, reci Laki, jesam li za rudnik ili ne?