Postepenim napuštenjam patrijarhata, devojka, a kasnije žena prestaje da bude vlasništvo prvo oca a onda muža. Jedan od simbola tog vlasništva je i uzimanje (tj. nametanje) muževljevog prezimena. Uzgred budi rečeno, u zapadnim zemljama je žena praktično udajom gubila čak i ime. Tako to nije bila (na primer) Katrin Džons, već:
gospođa Stivena Džonsa. (!)
Kao što znamo,
ekonomska nezavisnost je osnova svake druge vrste nezavisnosti. Ovo važi za ljude, firme, gradove, nacije, države, pa i za brak. Procesom koji traje poslednjih 200-tinak godina, žene polako ali sigurno stiču ekonomsku nezavisnost. Time, s pravom stiču i ostale vidove nezavisnosti, pa mogu da žive same, pa mogu da budu neudate i slično. Postaju ličosti, ravnopravne muškarcima. I zakonska regulativa, u poslednjih 100-tiinak godina polako ali sigurno podržava ovaj proces. U zapadnim, hrišćanskim zemljama proces promene zakonske regulative, otprilike je potpuno završen pa je tako žena pred zakonom potpuno ravnopravna.
Mentalitet i običaji se takođe menjaju, ali malo sporije. Ono što je pre 50-tak godina bilo nezamislivo (u domenu bračnih odnosa), sada je moralno sasvim prihvatljivo.
Buduća žena (ekonomski nezavisna): WTF ? 'Oćeš da se venčamo, da budemo ravnopravni, da tvojim i mojim novcem zajedno živimo, podižemo decu, putujemo, odlučujemo o svemu ? Ili hoćeš sluškinju, robinju koju ćeš da zaključavaš u kujnu ? WTF ? Imam svoje prezime i neću da ga menjam. So what ? Ili , mogu da dodam tvoje, ako si baš zapeo. Familija ? Tvoji deda i stričevi ? WTF ? 'Oću li sa njima da živim ili sa tobom ?
OTPOR blokadi ulica, OTPOR blokiranom Beogradu, OTPOR blokiranoj Srbiji