Razlog koji je razumljiv jednostavno ne postoji: italijanska i španska tržišta državnih obveznica su se jednostavno ... raspukla, i to baš onako kao kada jedan mali klinja, koji se uči da hoda, jednostavno padne na svoju guzu. Baš tako: razloga jednostavno nema.
Jedini zaključak koji ja mogu da izvučem iz ponedeljskog ‘ljuljanja’ je taj da smo udarili u tačku sunovrata: ovo je početak kraja igre za Evrozonu. Sada je samo pitanje vremena dok se Evrozona ne RASPADNE. Prema tome, vratite se nazad u svoja ‘sedišta’, ‘zavežite se’ i pripremite se – jer ćemo imati jako tumbastu ‘vožnju’.
Da objasnim svoje rezonovanje.
Za sve one koji su propustili ovu filmsku predstavu: Evropa je u nevolji zbog marginalnih nacija – Portugalije, Irske, Italije, Grčke i Španije, takozvanih ‘PIIGS’ (ili ‘SVINjE’ države) – koje imaju masivan suvereni dug koji jednostavno ne mogu da otplate.
Bez obzira kako je dug ‘PIIGS’ (‘SVINjA’) dogurao do tih veličina, ni jedna od njih ne može da preživi bez gotovine: gotovina kako bi države svakodnevno obavljale svoje dužnosti, kao i gotovina da se otplati njihov dug.
U slučaju svih ‘PIIGS’ (‘SVINjA’), njima treba još duga kako bi mogli dobiti gotovinu radi otplate starog duga. Oni jednostavno ne stvaraju dovoljno prihoda kako bi mogli da prežive.
Kako se to zove kada pozajmilac mora da uzme više pozajmica kako bi isplatio dug koji sazreva? To se zove ‘Ponzi šema’ (Ponzi – ime poznatog italijanskog prevaranta koji se doselio u SAD). Dovoljno rečeno po tom pitanju.
Grčka je bila na tapetu za dodatne pozajmice kako bi mogla da otplati stare. Međunarodni monetarni fond (MMF), Evropski savet (ES) kao i Evropska centralna banka (ESB) su sastavili paket finansijskog izbavljivanja, koji je uključio i grčko obećanje da će primeniti mere štednje i povećanje poreza, a na to je uvedena i komplikovana mašinerija koja je trebala da ‘pređe’ preko nekih grčkih dugovanja koji su sazrevali za naplatu.
U ‘Velikoj Šemi’, koja se zove Evropska Unija, Grčka je mini igrač: njen bruto – nacionalni dohodak predstavlja samo nekoliko procenta onog u čitavoj Evrozoni – ništa oko čega bi se neko previjao.
Međutim, i MMF, i ES i ECB su zaista počeli da upadaju u previjanje oko Grčke – i to perfidno previjanje, kao kad jedna meduza počinje sa svojim perfidnim, nemilosrdnim previjanjem
– i to zbog onoga šta je Grčka do sada pretstavljala:
‘FIREWALL’ (tj. ‘Vatreni zid’ tipa Interneta).
Grčkoj treba nekoliko stotina milijardi evra – međutim, Italija ima treći najveći suvereni dug u svetu, koji je samo nadmašen od strane japanskog i američkog. Preko 2 biliona dolara njihovog duga nailazi za naplatu tokom narednih pet godina. A Španija ne kaska tako daleko za njima, odnosno ne ako saberete regionalne dugove njenih autonomnih regija, kao i činjenicu da je ogroman španski bankarski sektor počeo da posrće, i koji će najverovatnije morati biti finansijski izbavljivan od strane španske Vlade.
Ukratko, Italija i Španija su, jednostavno, PREVIŠE VELIKI da bi mogli biti finansijski izbavljivani.
Prema tome, na scenu je stupila ‘trojka’ – MMF, EC i ECB – koji su činili sve od sebe da finansijski izbave Grčku i da je upotrebe kao ‘vatreni zid’ koji bi sprečio da se kriza suverenog duga prenese preko čitave Evrozone.
Previše KASNO za to: od juče, ponedeljak, 11. juli, tačka poniranja u ambis je dostignuta, jer tada su nastala tržišna strahovanja u Italiji i Španiji.
Ponedeljak je bio dan kada su španske 10-godišnje državne obveznice prešle graničnik profita od 6%, dostignuvši vrh koji nije viđen od 1997.; distanca između španskog i nemačkog duga je najveća u istoriji Evrozone. U međuvremenu, profiti na italijanske (obveznice) su takođe dostigli rekorde - 5,67% - ‘magareći’ rekord.
Ono što se desilo u ponedeljak nije bila panika, da budemo precizni: to je više bila uvertira u paniku. Zamislite to kao mali zemljotres pre nastupa velikog: daje ukus onoga kako će ličiti prava dužnička panika.
Prema tome, zašto se ovo dešava? Odnosno, zašto se to dešava sada – šta je okidač tome?
Niko ne zna – a baš to je ono što je problem. Možda je tome doprinela odluka Evropske centralne banke (ECB) da prošle nedelje podigne kamatnu stopu od 25 poena na 1,5% - i pored toga što se na horizontu Evrozone ne vidi ‘dim’ inflacije. A možda je tome doprinela Christine Lagarde iz Međunarodnog monetarnog fonda, koja je preko vikenda želela da ostavi oštar utisak, time što je izjavila da su na stolu sve opcije sa Grčkom, uključujući i bankrot. Ili, možda je neki neimenovani prodavac obveznica ujutru ustao neraspoložen zato što mu je fudbalski tim izgubio u nedelju uveće, i onda je svoje loše raspoloženje preneo na čitav radni biro, a preko njega na čitavo Evro tršište.
Postoje tone objašnjenja. Međutim, istina je da niko ne zna zašto su tržišta evro-obveznica juče pale u ponor.
Na kraju, šta je okidač ovom poniranju mogao biti, je pitanje za koji ne postoji razlog – kao kada bi pitali koja je od pet slamki razbila leđa jednoj kamili. Kako stvari stoje, da ona nije bila prenatrpana, ova izričita kamila – ili, ova izričita PIIG (‘SVINjA’) – bi bila u stanju da vrlo lako stane na bilo koju od tih ‘slamćica’.
Međutim, u ponedeljak je dostignuta tačka porinuća – leđa kamile su slomljena – staklo je počelo da se nagomilava: izaberite vlastitu metaforu – rezultat je uvek isti: sva tržišta državnih obveznica sada veruju da su Italija i Španija u ozbiljnim nevoljama – što je svakako proročanstvo koje su oni sami sebi odredili.
Mnogi ekonomisti – Paul Krugman i njegov pajtos Brad DeLong su kandidati za ovu tematiku – oni cinculiraju između odbacivanja kao nebitnih takozvane ‘obveznice para-vojnici’, i, s druge strane, kritikovanja istih. Ali ovi ne tako bistri momci nikako da shvate glavnu poentu: tržišta obveznica postoje zbog jedne, neizbežne činjenice, a to je da oni proizvode novac za ‘partiju’ (tj. za državni aparat).
Suverene vlade idu i nude svoje obveznice tržištu. A tržište izlazi u susret i kupuje njihova izdanja – i to samo onoliko dugo koliko sama tržišta obveznica imaju poverenja u njih.
Međutim, ukoliko tržišta obveznica izgube poverenje – ukoliko više ne veruju da će novac koji oni pozajme biti ikada vraćen – onda oni više ne kupuju suverene obveznice. Ukoliko ih ne kupe, onda vlade više neće imati gotovinu da plaćaju za odvijanje svojih svakodnevnih obaveza, a ujedno ni da plate nailazeću kamatu.
Ukoliko vlade nemaju gotovinu da plate za svoje svakodnevne obaveze, onda idu u kolaps – oni su bankrotirali.
Jednostavno, i tako vam je.
Ponedeljak je bio nedvosmisleni signal da tržišta evro-obveznica više ne veruju Italiji i Španiji.
Ovog četvrtka Italija će na aukciji rasprodati svoje 15-godišnje i 25-godišnje obveznice. Glavni ekonomista Citigroup (poznata banka) i bivši strateški stručnjak Bank of England, Willem Buiter smatra da će Evropska centralna banka jednostavno morati da se umeša i da otkupi neke od tih obveznica kako bi sprečila krah same aukcije – što bi se u ovom momentu lako pretvorilo u opštu paniku.
Drugim rečima, Buiter smatra da će Evropska centralna banka morati da monetariše (pretvori u novac ili obveznice) suvereni dug ‘PIIGS’ (‘SVINjA’), kako bi sprečio opštu paniku u Evrozoni. Ovo je bitna vest: Buiter je u toku stvari, a on lako ne pritiska ‘dugme’ za paniku.
Ovog popodnevna, međutim, Italija je uspešno prodala na aukciji kratkoročne vrednosne papire, mada za profit od 3,67% umesto za 3,1% koliko su vrednovane pre ovog poniranja.
Pa, možda Buiter greši: možda se u četvrtak ništa neće desiti.
Međutim, u stvarnosti, to uopšte nije bitno – i to ne posle poniranja ovog ponedeljka. Uopšte nije važno da li će ovog četvrtka aukcija italijanskih obveznica ići glatko kao staklo: ponedeljak je bio signal da su tržišta shvatila – i to u srži – da su PIIGS (‘SVINjE’) sve redom propale, i da će, na kraju, doživeti kolaps.
Nedostatak ‘okidača’ za (masovnije) poniranje u ponedeljak (ili ‘okidača’ tako malešnog da je zapravo tanak kao jedna slamčica) dokazuje da suverena tržišta obveznica nemaju poverenja ne samo u Grčku, Portugaliju i Irsku, već i u Španiju i Italiju – koji su kitovi među PIIGS (‘SVINjAMA’).
Za moje članove u Strateškoj Grupi Planiranja (Strategic Planning Group), ja sam već skicirao detaljan plan šta treba da se uradi kada dođe do bankrota suverenog duga i kada Evrozona počne da se raspada.
Međutim, kada je zaista trebalo doći do samog momenta raspada Evrozone? To je trebalo – uvek sam smatrao – da bude neodređena budućnost: “Blizu, ali još uvek daleko”, je bilo moje razmišljanje.
Više ne. Ne posle onog od juče.
Kada tržište obveznica počne da ponire, i to bez ikakvog razloga, to je signal da se učesnici igraju muzičkih stolica (dečija igra gde neko mora da ispadne).
Prema tome, naišao je početak kraja za Evrozonu. Desiće se uskoro. A okidač za to može biti bilo šta – ili, kao u ponedeljak, gde okidač može biti apsolutno ništa.
Spremite se, shodno situaciji !!!
preveo Branko Filipović
http://gonzalolira.blogspot.co...eginning-of-end-of-europe.html