Citat:
X Files:
*NAPOMENA: Ne ispada bomba sama iz ruke. Stvarno je stajao jedan od starešina s nekom priručnom letvom, u slučaju da se nekome od straha "zaledi" šaka. Bio je i još jedan dodatni starešina, čiji je zadatak da u tom slučaju povuče "zaleđenog" u zaklon.
O toj "letvi" se uvek pričalo, ali niko je nikad nije video (bar dok sam ja služio vojsku).
Čak i da ti ispadne bomba - teško da bi bilo kakva letva bila efikasna - ispašće bomba u za to predviđeno mesto dok će podoficir/oficir skočiti na tebe i to je sve. Niko nije bivao tolikim pajserom da vadi osigurač iz bombe dok trči rovom do mesta predviđenog za bacanje - uključujući i Mađare koji nisu znali dve reči srpskog jezika i nepismene Srbe iz Medveđe koji nisu razlikovali bombu od aviona.
Ako se nekom "zaledi" šaka - čekalo se 5-10 sekundi da se "odledi" i nije bilo problema.
Mnogostruko se više tu javljao drugi sindrom, kog sam i sam bio žrtva, da se po bacanju bombe "propneš" na prste i izviriš iz rova da vidiš "kako si bacio" (a šta tu ima da se vidi?) - pa te onda (u mom slučaju) poručnik "spusti" na zemlju uz obaveštenje da si pajser.
Rokao sam iz AP kao lud, grunuo zolju, bacao bombu: nikad se bilo kakva "letva" nije pojavljivala u priči - stvar je konstruisana tako da i da hoćeš da za*ebeš - nećeš za*ebati, bez bilo kakve "letve" u ruci bilo koga.
Na gađanjima u kojima sam učestvovao nije bilo teorijske šanse da okreneš pušku ili zolju 45 stepeni ka bilo kome i bez bilo kakve letve - skočio bi neko na tebe (ma koliko mi se ke*alo od celog tog fazona te vojske i ma koliko sve, po mojoj oceni, bilo amaterski organizovano sa svim tim alkoholičarima - objektivno je bivalo tako). Gađanje je gađanje, svakako da nema teorije da bombu, pušku ili zolju okreneš prema nekome ili prema sebi. Objektivno si bio u prilici jedino da (zlo)upotrebiš bajonet.
Jedan dečko godinu dana ranije je umro u četi, ali ne usled propucavanja i drugi je poginuo na straži usled propucavanja... ali sve neke priče vezane za to što niko nije umeo da im adekvatno pruži Prvu pomoć, a ne usled pogrešno koncipiranog procesa gađanja. Onda su i stražu rešili (posebna hrana, posebna oprema, posebna doobuka pre svega baš što se Prve pomoći tiče, posebna priča sa psihijatrom, poseban režim...).
Sa stražom mi se sviđalo to što ti svi silaze sa k*rca konačno, imaš jednog
šefa podoficira koji je zainteresovan da se posao obavi bez komplikacija i bez bilo kakvog jahanja. Amin. Šefovi straže su čak insistirali da ih zovemo po prezimenu, imenu, nadimku ili "šefe", a ne po zvaničnom protokolu. Bilo je tu poštovanja, naravno, ali ono nije "zvanično" iskazivano u vojničkom stilu - pun si municije i imaš nikad ispravniju pušku - sa šefom si uvek mogao da pričaš otvoreno i o bilo čemu i bilo kada.
Na gađanjima nije bilo frke, ali ni letvi.
Pozdrav.