Bata Branimir Nikolić Beograd
Član broj: 7232 Poruke: 202 *.dynamic.isp.telekom.rs.
|
@Sceka
Podugačak pasus si posvetio tome da kažeš da ne piješ ;)
@Trick Fix
šta je "TUŠ" ?! Ne razumem caku.
@Darko Nedeljković
U vezi priloga o pravilnom kombinovanju hrane koji si citirao;
Od ranije su mi poznate te teorije, i čine mi se logičnim. Naravno, uvek ima raznih tumačenja,
verzije se donekle razlikuju ali se u najvećoj meri poklapaju.
U jednom periodu od nekoliko meseci, tokom 2013. sam se striktno hranio po sličnim pravilima nemešanja različitih vrsta hrane.
Odmah ću reći da sam poklekao iz razloga nepostojanja podrške od najbližih, a ne zato što je to neizdrživo ili neizvodljivo, a nije ni skuplje. Pokazalo se da mogu donekle da savladam svoju slabost, ali kad se saberu moja slabost i tuđa pakost/sebičnost to onda nisam mogao da pobedim.
Prvi i najbrži efekat koji sam osetio u prvih par dana striktnog razdvajanja vrsta hrane bilo je to što nisam imao ni najmanjih gasova. Izvinite na neprijatnosti ako je ima zbog ovih rečenica. Znamo da svako ima neku manju ili veću količinu gasova koju iz sebe tokom dana izbacuje. Moj slučaj je izgleda dokazao tu teoriju da kada se svakoj vrsti hrane da slobodan prostor i vreme da se sama svari, ne dolazi do zastoja, usporenja, previranja, koji uzrokuju stvaranje gasova.
U istom vremenu sam bio načinio još neke izmene u ishrani. Najvažnije je da sam ukinuo slatkiše, industrijske mešavine kao što su margarin, senf, rafinisano ulje...Identifikovao sam hrane koje sadrže loše sastojke iako su zbog lažnog marketinga opšteprihvaćene kao "zdrave".
Inače još od ranije, godinama unazad, ne jedem mesne prerađevine kao što su paštete, kobasice...ali ipak jedem slaninu, i ponekad one lepše suvomesnate proizvode kao što je suvi vrat i šunka(znam da je i to loše). Tada sam i to izbacio, po principu "sad il nikad, sve ili ništa, spaljena zemlja...". Čak sam i peciva(i hleb) prestao da jedem, i mleko i sve mlečne proizvode osim ukiseljenih(jogurt, kefir).
Posle poraza sam mnoge navike o nemešanju zadržao, ali sam se vratio pecivima, donekle i mlečnim proizvodima, slatkom, senfu. I naravno, onim tipičnim mešavinama proteina i skroba kao što su jela sa mlevenim mesom(sarma, musaka) , testenina sa slaninom, jaja sa slaninom, umakanje hleba u mocu od dinstane pileće džigerice...(facepalm)
(digresija: na ovoj temi ste više puta napisali "đigerica" sa Đ , a ja koliko znam kaže se sa Dž ?!)
Najvažnije moje zapažanje iz tog iskustva je da jedna loša vrsta hrane vuče drugu. Izbacivanjem jedne značajno se smanjuje želja za drugom.
Primeri:
hleba i peciva najviše pojedem kada umačem u mocu od dinstanog mesa ili pileće džigerice, ili mackam slatko/masno(marmelada, med, sa ili bez margarina ili maslaca)
mleka najviše popijem uz slatko (gorepomenuti hleb ili pecivo sa slatkim namazom, ili sa keksom)
moca od dinstanog mesa ili džigerice mi ništa ne znači bez hleba ili peciva za umakanje.
hleb mi niša ne znači u doživljaju užitka u hrani ako nema slatkog/masnog maziva/umaka.
Kajmak/pavlaka mi ništa ne znači bez hleba/peciva.
Pravila kojih se i dalje pridržavam:
Prvo kad ustanem popijem čašu vode sa isceđenim limunom, ili sa jabukovim sirćetom.
Posle toga pauza deset do 15 minuta, pa onda doručak.
Doručak mora da je proteinski. Bude tu i hleba, peciva, slatkog...slabost.
Posle obroka ne jedem dva-tri-četiri sata (zavisno od količine i osećaja) da bi se to sve obradilo, pre nego što uzmem nešto drugo(voće na primer)
Voće jedem bez druge hrane i isključivo na prazan stomak, ali ne ujutro kao prvu hranu, jer kažu da onda loše utiče na insulin i celu tu priču oko rizika od dijabetesa.(voće je puno šećera, jeste da je to voćni prirodni šećer ali je ipak šećer)
Posle voća ne jedem ništa bar sat vremena.
Ne jedem istovremeno razno voće.
Pokušavam, ali mi najteže ide zbog raznovrsnog radnog vremena, i slabog karaktera, da ne jedem posle 20h .
Svako jelo je što jednostavnije spremljeno.
Meso bude kuvano na pari ili dinstano. Ako je čorbasto jelo, bude bez zaprške.
Sve bez ili sa minimumom soli.
Svaki obrok se sastoji od jedne hrane, ili bar sa što manje mešanja.
Kada odmerim uložen trud i dobitke koje imam u vezi sa pokušajima da se pridržavam kakvih takvih pravila ishrane, svodi se na to da me to neće ne znam kako fantastično unaprediti fizički ili intelektualno, neće me ni spasiti od svakakve hemije što se (ne)krije u svakoj hrani i gadnih bolesti koje mogu nastati višegodišnjim delovanjem istih.
Ali male pobede se sabiraju u možda neku slobodicu od loših navika, nepotrebnih troškova, podrigivanja par sati posle neusklađenog obroka, gasova, lenjih creva, sala, bubuljica, masne kože, karijesa.
Kada izbaciš naviku da ti slasna hrana predstavlja dnevnu dozu zadovoljstva, osetiš neko oslobođenje, shvatiš da si često konstruisao svoj dan oko tog očekivanja da ćeš se zasladiti ili najesti.
Svođenjem hrane na korisno i potrebno, daješ sebi prostora da ti telo i um budu rasterećeni u potrazi za nekim kvalitetnijim sadržajima.
|