Zanimljivo je sa "double slit experiment" da čak i kada šalju jednu po jednu česticu (foton, elektron, čak i atom), koja po nekoj našoj "logici" mora proći kroz levi ili kroz desni prorez, na zaslonu opet dobiju one linije od interferencije kao da su u pitanju talasi.
Međutim, kad stave detektor na oba proreza da bi se znalo kroz koji prorez je prošla čestica, onda one linije kao posledica interferencije nestaju i na zaslonu se pojave "random" tačke u koje udaraju te čestice.
Iz tog eksperimenta je "zaključeno" da je jedino objašnjenje da te čestice nisu ni čestice ni talasi, već "funkcije verovatnoće" da se čestica nalazi na određenom mestu, a pre toga ta čestica praktično ne postoji. Ali, kako znamo da smo ka prorezima poslali česticu, kako se ona u međuvremenu pretvorila u nešto što nije čestica?
Ispada da stvarno čestice ne postoje dok i ne "detektujemo", postojala je šala iz vremena Ajnštajna i Bora na tu temu da "Mesec ne postoji ako ga niko ne gleda", međutim znamo da principi kvantne mehanike ne važe u makro svetu, posebno što Mesec neprekidno deluje svojom gravitacijom na Zemlju i obrnuto, tako da je nebitno da li ga neko posmatra ili ne.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.