******************************************************
Diamantstein je u Zagrebu osnovao Tehničku uniju, a u Njemačkoj
je paralelno osnovana Technische Union. Te dvije firme bavile su se izvozom,
odnosno uvozom proizvoda iz Jugoslavije, mislim pretežno ili isključivo
poljoprivrednih. Diamantstein je u svoju firmu uveo i nekoliko Zagrepčana,
pripadnika Jugoslavenske akcije, koja se 1935. ujedinila sa Zborom. Oni
su ponudili Ljotićevim zadrugama otkup cjelokupnog uroda šećerne repe po
povoljnim cijenama, u odnosu na cijene koje je ugovarao kartel. Zadruge su
to prihvatile, pa se odmah prišlo pripremnim radnjama, uključivo planiranje
sijanja većih površina. Kartel je uočio opasnost, pa je poveo pravu hajku
protiv Ljotića. Hajkom se dirigiralo iz Pariza, vjerojatno da je u kartelu bilo
dosta francuskog kapitala.
U to vrijeme Jugoslavija je još uvijek bila članica Male Atlante (s
Rumunjskom i Čehoslovačkom), a ova pod jakim političko-vojnim utjecajem
Francuske. Francusko-jugoslavensko prijateljstvo još se održavalo. Jugoslavija
je od Francuske, po visokoj cijeni, kupovala oružje zaostalo od Prvog
svjetskog rata. Ona je Jugoslaviji odobravala skupe kredite i na licitacijama
dobivala velike investicijske radove, iako nije nudila na licitaciji najpovoljnije
uvjete.
U Jugoslaviji je bilo devet tvornica šećera od kojih dvije državne,
jedna u Beogradu, a druga na državnom dobru Belje. Pet privatnih je radilo,
dok su dvije bile stalno izvan pogona. Potrošnja šećera je bila slaba - seljaci
su ga upotrebljavali u vrlo malim količinama. Mogućnosti za sađenje šećerne
repe bile su vrlo velike, tako da su se po tome mogle pokriti sve domaće
potrebe i još je moglo ostati za izvoz. Međutim, tvornice su radile sa 50 -
60% kapaciteta, dok su se velike količine šećera uvozile. Međunarodni kartel
šećera našao je načina kako će spriječiti mogući razmah domaće industrije
šećera i sebi osigurati veliku dobit izvozom šećera u Jugoslaviju. Djelovanjem
kartela može se objasniti što je domaća proizvodnja bila u stalnom padu.
Na primjer, u 1927-1928. godini proizvedeno je 176.148 tona, dok je
proizvodnja 1938. godine pala na svega 33.000 tona.
Ali, Francuska je uvozila iz Jugoslavije male, skoro potpuno zanemarive
količine proizvoda. Brigu za jugoslavensku poljoprivredu pokazala
je tek kad je dirnut kartel šećera. Akcija iz Pariza kretala se tako da je izvršen
pritisak, najprije na kraljevski Dvor, zatim na Stojadinovićevu vladu, te
na beogradski dnevnik "Politiku". Iako su komunisti činili većinu suradnika
Politike, oni su se gotovo svi stavili u službu jednog kapitalističkog kartela.
****************************************
odlomak iz Kroz jedno mučno stoljeće