Kada sam bio klinac, ništa mi nisu ograničavali, niti zabranjivali. Izlazio sam kao klinja i u 12, igrao fudbal i glupirao se kad god sam hteo.
Nismo bili bogati, pa da sam imao šta god sam hteo, ali imao sam šta god sam hteo - slobodu, ljubav, drugarstvo, idilu.
Pare i luksuz mi jednostavno nisu bile potrebne.
Prvi alkohol, tj pivo, i to ne celo, sam popio sa 14 god, prvi put se napio u srednjoj školi, prvu cigaru zapalio sa 17 (danas ne pušim, zato što sam sam uvideo da mi škodi više nego što prija, iako su mi moji rekli - ako ćeš da pušiš, puši, ali sam kupuj cigare, i da znaš da je to loše, a nisi glup pa da sam to ne vidiš).
Imao devojke, izlazio, nikada nisam pravio sraija. Bežao sam sa časova, pijančio preko dana.
I pored svega - bio vukovac u osnovnoj i srednjoj, završio fakultet, zaposlio se, i sve tako.
Sve u svemu, zahvalan sam roditeljima što mi kao klincu nisu vezali ogrlicu i povodac, da bi me "čuvali od svega lošeg", zato što oni sami ne mogu drugačije.
I šta mi fali?
Očigledno je zakon namenjen roditeljima koji sami ne umeju baš da vaspitaju svoju decu, pa im treba pomoć države.
Ako je tako, drago mi je zbog tih roditelja, ali ja ću svoju decu znati kako da vaspitam, imao sam najbolju moguću obuku.
When i get sad, i just stop being sad, and be awesome instead. True story.