|
miki069
Član broj: 161528 Poruke: 2078 109.245.225.*
|
OKTOBAR 1944: Nakon oslobođenja Beograda sovjetski vojnici silovali su na stotine Srbijanki
Nakon oslobođenja Beograda 20. oktobra održan je sastanak vodećih jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika, uključujući Tita, s generalpukovnikom Kornejevim, šefom sovjetske misije u Jugoslaviji. Tito je zatražio od Kornejeva da odmah preduzme mjere kako bi se slučajevi pljačke, silovanja i nasilja barem sveli na najmanju moguću mjeru.
Desetine hiljada sovjetskih vojnika ušlo je u Jugoslaviju 1944. godine. Većina je napustila zemlju do kraja godine, ali je nekoliko hiljada ostalo u zemlji, uglavnom s partizanima na Sremskom frontu ili se oporavljajući u bolnicama. Vojin Majstorović, historičar i ekspert za Crvenu armiju, istraživao je slučajeve silovanja i objavio svoja saznanja. On tvrdi da je procjena tačnog broja slučajeva silovanja teška budući da naučnici koriste različite metode za svoje izračune.
U Jugoslaviji, na temelju dva različita navođenja službenog broja prijavljenih silovanja, može se procijeniti da je Crvena armija tokom svog boravka u zemlji viktimizirala između 2.420 i 24.380 žena, tvrdi Majstorović i dodaje kako, bez obzira na to koja od ove dvije brojke bila bliže istini, ti slučajevi seksualnog nasilja nisu “ušli u društvenu psihologiju Jugoslavena”, što je izraz kojim historičar Norman Naimark opisuje rašireni strah od silovanja u Njemačkoj.
Nema dokaza da su Jugoslavenke prikrivale svoj spol odijevanjem kao muškarci ili da su pokušavale izbjeći neželjenu pozornost sovjetskih trupa mažući svoja lica prljavštinom ili pekmezom, kao što su žene u neprijateljskim zemljama bile prisiljene činiti. To ne znači da Jugoslaveni općenito nisu bili svjesni da je Crvena armija počinila mnoga silovanja. Međutim, dostupni dokazi snažno upućuju na to da su se Jugoslaveni mnogo manje bojali Crvene armije nego Austrijanci, Mađari i Rumuni.
Sovjetska komanda rasporedila je 300.000 vojnika u Jugoslaviji na vrhuncu vojnih operacija. U Jugoslaviji ih je poginulo 7.889 tokom tri mjeseca, koliko su trajale glavne sovjetske vojne operacije u Jugoslaviji, a onda počinju napuštati zemlju. Sovjeti nikada formalno nisu okupirali Jugoslaviju. Prema tvrdnjama Majstorovića, maršal Tolbuhin, komandant Trećeg ukrajinskog fronta, pobrinuo se da pri ulasku u zemlju svi njegovi vojnici dobiju upute da “budu nemilosrdni prema pljačkašima, silovateljima i narušiteljima reda i discipline! Prihvatite ljubav i poštovanje jugoslavenskih ljudi koje ste oslobodili. Poštujte njihove tradicije, zakone i obitelji!”
Tako je Tolbuhin praktički naredio trupama da preuzmu inicijativu za kažnjavanje silovatelja. Nakon toga su sovjetski propagandisti nastavili podsjećati vojnike da se pravilno ponašaju prema civilima. Ove prijetnje nisu bile uzaludne. Kad je jedan vojnik pogubljen zbog silovanja žene, a drugi osuđen na deset godina zatvora u radnim logorima, vrhovno komanda je to iskoristila da time pokaže vojnicima šta ih čeka ukoliko pokušaju nešto slično. Tako je sovjetska propaganda nalagala vojnicima kako da se ponašaju.
Krajem 1944. godine Tito i njegova Vrhovna komanda bili su smješteni u rumunskom gradu Craiovi. Odatle je Tito imao kontakt sa Staljinom, komandantima sovjetskih jedinica i svojim partizanskim jedinicama. Kada su sovjetske trupe ušle u Jugoslaviju, lokalni partizanski zapovjednici obavijestili su Tita o zločinima koje je počinila Crvena armija. Tito je naredio partizanskim komandantima na terenu da ulože žalbe sovjetskim komandantima. Također je zatražio imena žrtava i imena sovjetskih oficira. Tito se, tvrdi Majstorović, energično suočio sa sovjetskim oficirima u vezi s ponašanjem Crvene armije.
Nakon oslobođenja Beograda 20. oktobra održan je sastanak vodećih jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika, uključujući Tita, s generalpukovnikom Kornejevim, šefom sovjetske misije u Jugoslaviji. Tito je zatražio od Kornejeva da odmah preduzme mjere kako bi se slučajevi pljačke, silovanja i nasilja barem sveli na najmanju moguću mjeru. Tito se također požalio šefu garnizona Crvene armije u Beogradu na sovjetske nerede i pijančevanje po gradu. Čak je pisao Staljinu da mu se požali na to što je Crvena armija uzela za sebe ratni plijen koji je želio za partizane, kao i za sovjetsko nepoštivanje jugoslavenskih vlasti u nastajanju i viktimizaciju žena.
Iako Staljin nije poricao Titove tvrdnje, bio je ljut zbog Titove drskosti. Optužio ga je da je nezahvalan za masovnu podršku koju je Moskva osiguravala partizanima. Tada su nastale Staljinove šale i pogrdne opaske o silovanjima koje je počinila Crvena armija, koje je zabilježio Milovan Dilas, tada jedan od vodećih jugoslavenskih komunista koji će kasnije postati disident. Te se opaske spominju u većini studija koje govore o divljanju sovjetske vojske u Evropi, ali se često ne spominje da je Đilas izjavio da su sovjetski oficiri snažnije reagirali na prestupe svojih vojnika nakon sastanka s Kornejevim, za što postoje brojni dokazi.
Crvena armija je počinila znatno manje zločina u Jugoslaviji nego u drugim zemljama. Ipak, previše je vojnika počinilo seksualno nasilje i druge zločine da bi ih se jednostavno pripisalo kriminalnoj manjini što je Staljin implicirao u svom odgovoru na Titove pritužbe o sovjetskom ponašanju. “Nije teško razumjeti da ne postoji porodica bez nakaza, ali bilo bi čudno vrijeđati cijelu porodicu zbog jedne nakaze.” Primarni razlog zločina sovjetskih trupa proizlazio je iz načina na koji su oni doživljavali Jugoslavene.
Majstorović piše da su sovjetski vojnici i oficiri, osim što su prezirali jugoslavensko stanovništvo, smatrali da zaslužuju počast zbog oslobađanje zemlje. Pljačka i široko rasprostranjeno uništavanje imovine rezultirali su stanjem anarhije. Nedostatak zaliha hrane i prijeteća opasnost od gladi pokazuje da su sovjetski vojnici pljačkali u velikim razmjerima. Iako je većina vojnika bila zadovoljna pljačkom, mnogi su također vjerovali da imaju pravo na seks.
Crvena armija je imala hipermušku i mizoginističku supkulturu, a grupna silovanja koja su neke trupe počinile trebala su učvrstiti njihova vlastita prijateljstva i odnose. Identitet vojnika uključivao je fokus na njihov seksualni potencijal i njihovo pravo na snošaj. Stoga su se čak i žene koje su služile u Crvenoj armiji s vremena na vrijeme bile meta nasrtljivaca. Ti su stavovi bili ukorijenjeni u etos vojnika i uvijek su oblikovali njihove interakcije s lokalnim ženama. Jugoslavenke nisu bile sigurne čak ni u vlastitim domovima.
Dana 25. oktobra 1944. godine sovjetski oficir ušao je u partizanski logor u Beogradu tražeći djevojke. Na pitanje šta želi, rekao je da su se Sovjeti žrtvovali prilikom oslobađanja glavnog grada Jugoslavije i da su imali pravo raditi što su htjeli. Tog istog dana, u drugom dijelu grada, trojica sovjetskih oficira pokušala su silovati partizanku. Nakon toga su oteli tri mlade djevojke, a majkama su kazali: “Borili smo se za Beograd.” Ovi postupci i citati silovatelja otkrivaju da su neki vojnici i oficiri Crvene armije vjerovali da imaju pravo na seks i da su bili spremni počiniti nasilje kako bi iskoristili tu percipiranu privilegiju.
Osim toga, veliku većinu zločina Crvene armije počinili su pijani vojnici, a iznimno je teško razdvojiti prekomjernu konzumaciju alkohola od seksualnog nasilja. Sovjetske trupe su uoči ulaska u Jugoslaviju pile metilni alkohol iz skladišta u bugarskom gradu Burgasu, što je dovelo do smrti 42 vojnika, dok je šest vojnika oslijepilo.
Oblokavanje se u Jugoslaviji nastavilo do te mjere da je 14. oktobra 1944. Tolbuhin naveo vožnju u pijanom stanju kao glavni razlog naglog porasta automobilskih i kamionskih nesreća. Sovjetsko vodstvo pokušalo je smanjiti navike opijanja svojih vojnika, dok su jugoslavenske vlasti pokušale zabraniti, pa čak i kriminalizirati prodaju alkohola vojnicima Crvene armije.
Prema Milovanu Đilasu, sovjetske trupe počinile su 121 silovanje u Jugoslaviji, od čega 111 silovanja i ubistava, kao i 1.204 slučaja pljačke uz seksualni napad. To su podaci iz knjige Razgovori sa Staljinom, objavljene 1962. godine. S druge strane, Vladimir Dedijer, visoki jugoslavenski zvaničnik i Titov službeni biograf, tvrdio je da su sovjetske trupe počinile 1.219 silovanja, 111 ubistava i 1.204 pljačke praćene fizičkim nasiljem. Prema Đilasu i Dedijeru, njihove brojke temelje se na prijavljenim slučajevima silovanja.
Robert Lilly, pak, u svojoj studiji o seksualnom nasilju koje su počinile američke trupe u Evropi pomnožio je prijavljene slučajeve silovanja dvadeset puta kako bi dobio tačniji broj stvarnih silovanja, Lilly koristi tu formulu kako bi procijenio broj slučajeva silovanja koje je počinila Crvena armija u Jugoslaviji na temelju Đilasovih i Dedijerovih brojki.
I Tolbuhin je bio Ukrajinac?
|