Citat:
Nego, problem sa kapitalizmom je u tome što njegova ideja kojom se vodi nije pravda i jednakost, već ekonomija i bogaćenje uspešnih. A pod "uspešan" podrazumeva se svako ko ima novca (tj. doprinosi ekonomiji).
Što je normalno i prirodno. Evolucija je totalno prirodna pojava, pa funkcioniše po istom principu. Jače jedinke i vrste opstaju, slabije izumiru. Kapitalizam je gotovo potpuno u skladu sa tim, za razliku od socijalizma gde ti se oduzima više, eto samo zato što si sposobniji, pa si stvorio više od nekog drugog. Sasvim je normalno da tako nešto ne može da funkcioniše na duže staze. Sa druge strane kapitalizam ne samo da je u skladu sa ljudskom prirodom, neko i sam evoluira u složeniji mehanizam. Dakle, daleko od toga da je kapitalizam savršeno društveno uređenje, ali je daleko bolje od svega što je do sada isprobano, i stalno se unapređuje i razvija. To što u kapitalizmu najviše profitiraju sposobni i uspešni je baš onako kako treba da bude i taj sistem je upravo mnogo pravedniji nego li taj socijalizam na koji se pozivate, naravno ako mislimo na isto kada kažemo pravda. Evo, razmisli i sam, da li je pravednije kao u kapitalizmu da koliko radiš, toliko i imaš ili socijalizam gde se jedan satre od posla, a drugi džabalebari i na kraju obojica dobiju isto, jer se oduzme od ovog prvog da bi se dalo drugom. Kapitalizam nikome ne brani da bude uspešan. Izvoli, uloži u sebe, osposobi se za neki plaćen posao ili otvori svoju firmu i budi uspešan ako ti je to cilj. U suprotnom, možeš da radiš neki običan posao i skupljaš mrvice (koje su uglavnom dovoljne za preživljavanje). U socijalizmu, jednostavno nemaš izbor, jer ako si uspešan, lepo ti se oduzme "višak", pa ti stvaraj za drugog ako si budala. I o kakvim slobodama u socijalizmu onda pričamo ?
Citat:
E, s tim u vezi zapitajte se svi sledeće:
Da li je uspešniji onaj koji:
1) ima fenomenalnu karijeru, svoju firmu, puno (relativno pošteno zaradjenog) novca, ugled u društvu, itd... ali nikada nema vremena da bude kod kuće sa svojom porodicom, žena mu se švaleriše ili leči frustracije šopingom, deca (ili samo 1 dete jer nije imao vremena za više) mu se drogiraju ili odaju nekom sitnom (ili krupnom) kriminalu, itd...
2) Onaj koji živi skromno (obična kuća, običan auto) ali ima srećnu i veliku porodicu, provodi puno vremena sa njima (umesto da trči za novcem), i deca mu izrastaju u stabilne i srećne ličnosti.
Praviš opasnu generalizaciju ovde, jer polaziš od pretpostavke da postoje samo te dve krajnosti i da su svi ljudi isti. Pored te dve krajnosti postoje i mnogi međustepeni, a kako će ko živeti život je lični izbor, a i sam kvalitet života se uglavnom svodi na subjektivnu procenu. Bitno je da postoji izbor. Nekome je uživanje da ima dobar posao, uspešnu karijeru, dosta para, a malu ili nikakvu porodicu... nekome je uživanje velika porodica i skroman život... neko uspe da uskladi karijeru sa porodicom, pa ima i para i veliku srećnu porodicu... dakle, svako ima izbor da radi kako mu volja ako njemu tako odgovara i dok ne ugrožava druge.
Citat:
Mana kapitalizma je u tome što stalno traži da juriš za novcem. Nije dovoljno da jedan roditelj radi, već moraju oba da rade, kako bi mogli da kupe što više proizvoda i da potroše što više para. Pri tome nemaju vremena za svoju decu, koja rastu otudjena i frustrirana, pa to prenose na svoju decu i frustracija se uvećava kroz generacije (zajedno sa padom morala). E, upravo je ta trka za novcem (i zanemarivanje ljudskosti) ono što će i uništiti kapitalizam, kada frustracija naraste do eksplozivne tačke.
Ne traži, već ti pruža izbor. Ako hoćeš da živiš luksuzno, normalno to moraš i da zaradiš... ali ti niko ne brani da živiš skromno, što možeš sa bilo kojim poslom i bez trke za novcem. Ne vidim kako tebe neko može da natera da juriš za novcem i zapostaviš decu, osim ako ti sam to ne želiš.
Citat:
Uzgred, naš socijalizam je bio bitno bolji od ruskog, i nemojte ni slučajno da ih svrstavate u isti koš. Naš socijalizam je imao slobodu. Oni koji (sada na vlasti) pljuju po tom socijalizmu jednostavno prikrivaju sopstvenu nesposobnost da urade nešto što je iole dobro kao to što su srušili misleći da gore ne može biti (e pa može, kao što upravo vidimo). Ja se sećam restrikcija struje po 8h u 4 grupe, sećam se i vožnje par-nepar, pa opet ne mogu da kažem da je sada više srećnih ljudi nego tada. Čak bih se usudio da kažem i suprotno.
Ovo je čista psihologija. Ljudski mozak ima tendenciju da zaboavlja loše stvari, a dobre preuveličava, pa tako kada gledaš u prošlost zapravo vidiš iskrivljenu sliku. Sa time se susrećemo celog života. Recimo, kada si klinac, jedva čekaš da porasteš, jer gledaš kako stariji mogu da rade neke stvari koje ti ne smeš, zarađuju pare i mogu da kupe sve, a ti moraš da čekaš da ti kupe, stariji idu kasnije na spavanje, a tebe teraju u 20h u krevet... itd. Onda odrasteš i kreneš u školu, dobiješ obaveze, pa hoćeš da gledaš film, ali moraš da radiš domaće zadatke i/ili učiš za kontrolni ... blablabla i onda se sećaš detinjstva kao bezbrižnog perioda kada nisi imao nikakve obaveze, nego ustaneš ujutru, igraš se, gledaš crtaće, igraš se, jedeš, igraš se, gledaš crtaće... i odjednom ti taj period ne izgleda uopšte tako loše nego kada si gledao iz prošle perspektive. Ali pošto ne možeš nazad, onda gledaš unapred i jedva čekaš kada ćeš da završiš školu, da se zaposliš, da imaš svoj dinar, da kupiš šta hoćeš i kad hoćeš... uživaš u životu... Onda završiš školu, pa stignu druge još veće obaveze, vojska, posao, preživljavanje... pa onda odeš u vojsku, gde te maltretira neki pijani kapetan, čistiš wc četkicom za zube, briješ se u 5 ujutru, radiš sklekove, marširaš pod punom ratnom opremom... i odjednom bi dao desnu ruku da se vratiš u školu, jer ti sve te školske obaveze i strogi profesori deluju smešno, a sećaš se druženja, zajebancije, školskih nestašlika... blablabla... i opet pošto ne možeš nazad, onda jedva čekaš da se skineš i počneš da radiš nešto, osnuješ porodicu... i tako lepo završiš sa vojskom... zaposliš se, osnuješ porodicu... pa onda ne znaš da li da pucaš sebi u glavu ili da se besiš kada stigne plata koja jedva može da pokrije struju, vodu, telefon i hranu, a ti pored toga treba da kupiš detetu pelene, kašicu, higijenska sredstva, a pored toga trebaš i ti nešto da obučeš, plaćaš ratu za auto ili stan... pa onda odjednom vojnički dani deluju kao pesma naspram onoga što proživljavaš, ali opet ne zato što je to bilo bolje, već zato što si već zaboravio kako si čistio wc u kome go*na vise sa plafona ili kako te je neki vodnik terao da radiš sklekove zato što se nisi lepo obrijao, a sećaš se druženja, zezanja, kako ste nekom kapetanu drpili i sakrili kapu, kako ste nekom selji sakrili čizme pa je ovaj nagrabusio... itd. itd. E isto tako je i sa SFRJ, sad kada gledaš, vidiš iskrivljenu sliku i tripuješ se kako je sve nekada bilo bolje, jer si kao bio slobodan, išao na odmore, putovao ge hoćeš, imao para, fabrike su radile punom parom, a zaboravljaš bonove za benzin, nestašice, lopovluk, otimačinu, a iste te fabrike su vipe od svega proizvodile maglu i neradnike... I tada su mnogi pljuvali po državi, ali u sebi, da ne bi završili na Golom Otoku...
-Odracuonogakomijedrpiorazmaknicu.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti