Citat:
Ivan Dimkovic: Tacno... Sa druge strane, nekad postoje i drugi prioriteti - recimo standardizacija koja omogucava jedinstveni jezik i olaksanu komunikaciju na sirem podrucju, kako je davno uradjeno po pitanju "srpskohrvatskog" jezika.
Ili na primeru nemackog, koji ima standardizovanu gramatiku, pismo i pravopis koji koristi nekoliko nezavisnih drzava sa vrlo specificnim dijalektima i varijantama.
Medjutim, Balkan ocigledno danas ima druge prioritete - svako mora da ima svoje, pa makar to otezavalo komunikaciju koja je sasvim dobro funkcionisala 60+ godina...
Upravo to.
Cilj govora je da se sporazumemo. Sto vise zajednickih elemenata - bolja komunikacija.
Nemacka je dobar primer, jer tamo postoji toliko puno dijalekata koji su naspram oficijelnog visokonemackog toliko razlikuju, da npr neki iz Hamburga nema sanse da razume nekog Bavarca ili Svabu, ako cepaju lokalni dijalekat.
I sam visokonemacki nije ispao ni iz jednog dijalekta, nego je modifikovan od strane lingvista, uz zelju da se prilagodi sto vecem broju ljudi.
I ti pojedini dijalekti su mnogo jasnije diferencirani u odnosu na visokonemacki, nego sadasnji crnogorski ili hrvatski u odnosu na srpski ili bosanski - koji su sad zasebni jezici.
I bilo bi bolje da je postojala volja kod ondasnjih politicara i naucnih radnika da dalje razvijaju srpsko-hrvatski i da rese nesuglasice, pa da smo imali neki visokojuznoslovenski ili neki BHS.
Ali ne.
Mi imamo Milenka Perovica, liberalnog nacionalistu radikalno levo orijentisanog i Dobricu Erica koji je popljuvao Klajnov recnik, jedna od primedbi je bila da je rec Orgazam previse zapadna i treba uvesti rec Sladostrasce. I hrvati su imali svoje magove novohrvatskog, ne znam imena.
Nisu problem ni dva ni deset slova novih, nego nepostojanje zelje da se trazi zajednicki okvir i to ne samo lingvisticki.