Evo jos jedan konkretan primjer: Ja kad sam imao 3-4 godine, kada nesto nije bilo po mome, ja bih od sile lupao glavom od balkonska (staklena) vrata. Ako je iko u pravi primjer pedagoskog pristupa, onda je to moja majka. Po sat vremena je znala da sjedi i prica, objasnjava, smara zasto to nesto nije dobro. Pa opet ni nakon dva mjeseca pokusavanja na fin nacin, nista se nije promjenilo. Nakon sto je ljeskova grancica po turu odradila svoje, nikad mi to vise nije palo na pamet.
Inace, sestra i ja smo sve ukupno mozda desetak puta dobili batine. Prvo je islo prica, smaranje, pa kad to ne uspije onda prijetnja motkom, pa kad ni to ne uspije, onda je i radila motka.
Isto kao sto preterano kaznjavanje djece izgubi dejstvo, jer djeca donekle oguglaju na to, tako isto i sama prijetnja iza koje stoji samo blef takodje gubi dejstvo, jer djeca to brzo skontaju. Sestra i ja smo vrlo dobro naucili, dokle mozemo ici kod kog roditelja i gdje je granica.
Sada sam i ja docekao da budem roditelj i moram reci da se slazam s venturom. Iako jos nisam bio u toj situaciji, gledajuci primjere drugih roditelja, jednostavno postoje situacije kada lijepo objasnjavanje ili prijetnje ne pomazu, ma koliko se trudili.
Vjerujem da insistiranje na totalnoj zabrani tjelesnog kaznjavanja moze da vodi u drugu krajnost, gdje djecu za svako pozitivno ponasanje mora da se nagradi, i na kraju dobijemo osobu koja ni prstom nece da mrdne osim ako to zato nece biti nagradjeno.
Potpis
...
