Radna organizacija za projektovanje
Naš Stan iz Beograda i
Institut Boris Kidrič iz Vinče 1982. godine razvili su nekoliko koncepata sunčanih (solarnih) kuća, a sam koncept je osnova razvoja današnjih pasivnih, niskoenergetskih te plus energetskih kuća. Kuće koriste princip pasivne arhitekture i skladište Sunčevu energiju. Kuće su projektovane tako da veći deo potrebne energije grejanja dobiju od Sunca tokom cele godine dok se kao dopuna sistema grejanja koristi dodatni izvor toplote pa se ove kuće istovremeno nazivaju i samogrejne. U periodu nakon prve velike naftne krize u 1980-tim se razmišlja o smanjivanju potrebe za primarnom energijom jer snabdevanje energije postaje ekonomski i društveni problem kada nema dovoljno energije. Količina neobnovljivih izvora energije se smanjuje te stoga istovremeno raste i cena energenta što zemlje dovodi u zavisan položaj. Istovremeno rastu potrebe za energijom celog društva što je u suprotnosti s energetskim mogućnostima pa se javlja ideja o smanjivanju zavisnosti o klasičnim energentima i orijentaciji društva prema upotrebi alternativnih energetskih izvora. Veliki udeo u ukupnoj potrebnoj energiji otpada na energiju grejanja zgrada te je moguće smanjivati energetske potrebe razvojem kuća koje koriste u velikom udelu Sunčevu energiju.
Sunčane kuće su projektovane prema sledećim principima:
- porodična kuća je veliki potrošač energije
- primena Sunčeve energije traži interakciju korisnika i kuće što je moguće ostvariti u porodičnim kućama
- velike slobodne površine zidova i krovova omogućuju ugradnju elemenata za sakupljanje energije Sunca
- kod porodičnih kuća postoji mogućnost akumulacije energije ispod kuća
- primena termoizolacije za smanjivanje potrebne energije grejanja
- investicija u izolaciju se vraća kroz razliku u računima grejanja zgrade
- povećanjem termoizolacije raste i inertnost mase zidova te se usporava pad temperatura u prostorijama odnosno povećava se stepen ugodnosti prilikom boravka u prostorijama
- Sunčeva energija se apsorbuje pasivnim elementima koji su deo same konstrukcije kuće
- akumulacija energije se vrši u depou ispod prizemlja zgrade, a sam depo je ispunjen kamenjem koje na sebe prima ukupnu energiju toplog vazduha koji struji između kamenja
- orijentacija zgrade prema jugu je presudna za sam koncept, a na jugu se smeštaju prostorije boravka
- izgradnjom sunčanih kuća investitori smanjuju potrebu za klasičnom energijom te istovremeno učestvuju u ukupnoj štednji energije što je važan element u društvenoj stabilizaciji
http://www.balkanmagazin.net/e...a-nuklearne-elektrane-u-srbiji
http://bokisingl.wordpress.com...rna-umesto-nuklearne-energije/
2. decembar 2009.
SRBI SU NEMILOSRDNI PREMA SVOJIM VELIKANIMA
SOLARNA UMESTO NUKLEARNE ENERGIJE
Prof. dr Branko Lalović bio je 80-ih godina stručnjak br.1 u celom svetu po
pitanju primene solarnih ćelija za dobijanje električne energije i autor tog patenta. Zato je bio jedan od kandidata za dobijanje Nobelove nagrade iz fizike, koju bi garantovano dobio da je poživio još malo. On je takodje i autor odlične knjige, koju sam tada kupio, o primeni solarne energije za grejanje individualnih kuća. Imao je desetak detaljno uradjenih projekata, koje je prodavao u okviru knjige „Naš Stan – Hiljadu projekata“. Posle njegove smrti, postepeno je splasnulo interesovanje za primenu solarne enrgije, tako da smo trenutno na nivou Bantu crnaca.
Nažalost, Srbi su nemilosrdni prema svojim velikanima. Negde 1985. godine, u Ministarstvu energetike obelodanili su ideju da se u SFRJ napravi DVADESET nuklearnih centrala (uglavnom u Srbiji?!), vrednosti 100 milijardi tadašnjih dolara. Tu ideju su forsirali iz Evropske Unije, da bi obezbedili električnu energiju za celu Evropu, a podržali su je naši alavi političari, koji su očekivali ogroman mito (od bar nekoliko milijardi dolara). Prof. Lalović je veoma oštro reagovao u intervjuu u listu „Politika“. Sledećeg dana, jedan od ministara je podržao izgradnju nuklearki. Trećeg dana, pojavio se i intervju sa prof. dr Vladom Ajdačićem, kumom prof. Lalovića. Očekivao sam oštar članak, ali nije bio takav. Četvrtog dana, pojavio se demanti prof. Ajdačića, koji glasi: „Juče je izašao intervju samnom o izgradnji nuklearki, ali je verovatno omaškom izostavljena poslednja rečenica, koja glasi: „Ja sam STRIKTNO protiv izgradnje nuklearki u SFRJ.”.
Posle toga, nije bilo novih članaka u “Politici”, ali je kazna usledila u roku od nekoliko dana. Povećali su benificirani radni staž na dve godine za godinu u
„Vinči“ , da bi njih dvojicu odmah oterali u penziju, u naponu snage. Oni nisu hteli da uzmu rešenja za penziju, navodeci da nisu svo vreme radili u takvim uslovima. Sutradan su zatekli radne stolove u hodniku. Prof. Lalović je zaprepašćeno pogledao sto i odmah otišao u zgradu sa nuklearnim reaktorom. Pritisnuo je šifru za otvaranje vrata i ušao u pravi pakao. Uključio se alarm, ugasili su reaktor, izvukli ga napolje i prebacili u bolnicu. Posle svega nekoliko dana dobio je galopirajuću leukemiju, pa su ga specijalnim avionom prevezli u Pariz, da mu izvrše transplataciju koštane srži, ali više nije bilo spasa. Nekoliko meseci kasnije (krajem aprila 1996. godine), desio se nuklearni akcident u Černobilu, i naši političari su odustali od nuklearki (sada se opet pominje izgradnja jedne nuklearke u Srbiji?!). Prof. Lalović je izvršio SAMOUBISTVO, da bi spasio stotine hiljade stanovnika Srbije od užasne smrti. Možete da zamislite koliko bi većih i manjih akcidenata vež bilo, kada se uzme u obzir kakav javašluk ovde vlada.
Prof. dr Vladimir Ajdačić je nekako preživeo prevremeno penzionisanje, ali su njegovu suprugu, čuvenu mr Nadu Ajdačić, malteritirali u “Vinči” na svakom koraku.
Krajem 1989. godine, nije htela da opovrgne merenja radioaktivnosti Timoka i Borske reke (zagadjenih veštackim izotopima iz nuklearnog otpada), pa su i nju oterali u prevremenu penziju, a njenog saradnika dr Miljenka Martića, bukvalno na ulicu. O tome je ovog proleća bilo 20-ak priloga na B92 i na Slobodnoj Evropi, pod zajednickim nazivom “Trovanje Timočke krajine”, koji su objavljeni na moju inicijativu, i uz moju pomoć. Slučaj je opet zataškan, zato što su u trgovini nuklearnim otpadom učestvovali predsednici i ministri nekoliko država Evropske Unije i tadačnje SFRJ.
Nažalost, niko od njih cetvoro nije rehabilitovan posle Petog oktobra?! Kao što sam na početku rekao, Srbija je nemilosrdna prema svojim velikanima. Verovatno ne bi bolje prošli ni Nikola Tesla, dr Pavle Savić i Mihajlo Pupin, da su započeli karijeru ovde.
Moja supruga Bogdanka je 1977. g. radila diplomski u Vinči, pa mi je o njima mnogo pričala, posebno o prof. Laloviću, najvecem ekspertu za nuklearnu fiziku u SFRJ, posle dr Pavla Savića, a ujedno i najvećem protivniku upotrebe i zloupotrebe nuklearne energije. Zato je uzela diplomski rad iz fizike baš kod prof. Lalovića, koga je izuzetno cenila i poštovala. Neka mu je večna slava.
S poštovanjem.
Boža Bogdanović, Bor
http://www.balkanmagazin.net/e...a-nuklearne-elektrane-u-srbiji
http://www.ekokucamagazin.com/ekologija/eko-heroji.html
Eko heroji, Prof. Dr Branko Lalović
ČOVEK ISPRED
SVOG VREMENA
AUTOR INTERVJUA:
MR ARH VLADIMIR LOVRIĆ
PROF. DR BRANKO LALOVIĆ, NUKLEARNI FIZIČAR I SOLARISTA SVETSKOG GLASA GOVORI O ZNAČAJU I RAZVOJU NAUKE I TEHNOLOGIJE ZA NAPREDAK ČOVEČANSTVA, O NJIHOVIM UZLETIMA, ALI I O POSLEDICAMA KOJE SU SVE PRIMETNIJE NA EKOLOŠKOM LICU ZEMLJE.
Prof. dr Branko Lalović, nuklearni fizičar i solarista svetskog glasa, rodonačelnik je primene i korišćenja solarne energije u arhitekturi i razvoja solarne tehnologije u svetskim okvirima. Pre više od 30 godina anticipirao je i utemeljio danas opšti trend ekološke, energetski efikasne i održive arhitekture. Ranim opredeljenjem za solarnu opciju sa početka solarnog pokreta u svetu i osnivanjem Centra za sunčevu energiju u okviru Instituta za nuklearnu fiziku "Boris Kidrič" u Vinči uveo je ekološki pristup korišćenju sunčeve energije u arhitekturi sa posebnim kredibilitetom nuklearnog fizičara poznatog u svetskim razmerama. Prof. dr Branko Lalović je svojim teoretskim radovima, knjigama i časopisima i postavljanjem koncepta solarne tehnologije u projektima uveo korišćenje sunčeve energije. I danas se smatra pionirom i utemeljivačem njene primene u arhitekturi. Začetnik je uvođenja ekoloških principa u dizajniranju i projektovanju objekata i građenja u skladu sa prirodom.
Savremena nauka, kao i ljudska civilizacija, nalaze se pred velikim izazovom, kao nikada do sada. Ljudski vek je znatno produžen, a naučni i tehnički progres je omogućio čoveku materijalna bogatstva koja su se mnogostruko uvećala. Kako Vi gledate na dalju tendenciju ovakve vrste progresa? U naše vreme čovečanstvo doživljava neslućeni razvoj i postiže naučne i tehničke uspehe koji su donedavno mogli da se uvrste jedino u domen fantastike. Čovek je kročio na Mesec i dosegao najudaljenije planete, otkrio genetski kod i počeo da se upliće u izgradnju živih bića, postigao da glava čiode za njega pamti i obavlja složene misaone operacije, video nevidljivo i proniknuo u najsuptilnije tajne prirode na nivou mnogo dubljem od atoma, svojim pogledom obuhvatio gotovo ceo kosmos, saznao kako je on nastao, a naslućuje i kako će se ova grandiozna kosmička farsa završiti. Ljudskom saznanju i njegovom tehičkom napretku kao da nema kraja. Najveća naučna i tehnička dostignuća, po pravilu, imaju i drugu, Faustovsku stranu, onu koja ugrožava ljudsku egzistenciju. Izučavanje atoma, na primer, donelo nam je nuklearna oružja strahovite razorne moći, a let u kosmos izbacio je ta oružja visoko iznad naših glava; genetička postignuća prete izrođavanjem živih bića; čak i naoko nevini kompjuteri najavljuju mogućnost potpune policijske prismotre svakog građanina. I tako se pretnje nižu u nedogled. S druge strane, i pored velikog tehničkog napretka, u svetu je još mnogo gladnih. Nerešeni politički problemi, socijalni potresi, nacionalne razmirice i ratovi divljaju na sve strane, a sve zemlje sveta počinju da se suočavaju sa nestašicom energije i sa sveopštim ugrožavanjem čovekove životne sredine. Sve je jasnije, zaista, da naučnotehnički progres savremene civilizacije nije praćen u odgovarajućoj srazmeri povećanjem ljudske sreće. Tehnološki i industrijski razvoj u 20. veku izazvao je takve ekološke poremećaje i narušio je eko-sistem, da će biti potrebna sva znanja i naučni potencijali u 21. veku da se saniraju greške iz prethodnog stoleća.
Na kraju našeg razgovora, složićete se, smatram da je naša planeta izuzetno nebesko telo. Da li znamo to da cenimo i da li ćemo uspeti da je sačuvamo? Razvoj tehničke civilizacije postavio je značajno etičko pitanje daljeg održavanja životne sredine, koju je čovečanstvo dobilo u nasleđe. A to nasleđe možda je jedinstveno u galaktičkim razmerama, jer se na našoj planeti jednovremeno steklo toliko uslova neophodnih za nastanak života da je mala verovatnoća postojanja znatnijeg broja takvih planeta u galaksiji. Živi svet, zajedno sa atmosferom i okeanima, sačinjava jedinstven i celovit sistem koji je u stanju da se sam reguliše i održava. Sve je više naučnika u svetu koji uviđaju da se naša planeta, Gea, mora tretirati onako kako taj gigantski sistem samoregulacije zaslužuje. Nalazimo se tek na početku spoznaje kako taj kompleksni organizam dejstvuje, ali je sasvim jasno da je sve do sada, dok čovekova intervencija nije postala primetna i odlučujuća, Gea obezbeđivala idealne uslove za razvoj ljudske vrste. Održati to nasleđe je možda najveća obaveza koju čovek ima prema prirodi, pa i prema samom sebi. No, Sunce nas ne navodi samo na humanitarna i filozofska razmišljanja ove vrste. Ono nam pruža i realnu šansu da u velikoj meri uskladimo svoje potrebe i svoje želje s onim što godi našoj rodnoj planeti Zemlji, i da se pokažemo dostojnim jedinstvenog nasleđa. Sa šireg gledišta, odista, sunčevi zraci postaju zraci nade, i to ne samo u figurativnom smislu.
[Ovu poruku je menjao eloiza dana 19.10.2014. u 04:09 GMT+1]