Ostalo to od ranije, kada je Šumadija bila "žitnica", jer se sve radilo ručno, pa nisu ni u Vojvodini mogli da seju po 100 hektara pšenice, sela su imala daleko više stanovnika, pa su i parcele bile manje, delilo se između naslednika, a nije bilo toliko zemlje na prodaju.
Sad u toj Šumadiji retko gde imate parcelu veću od hektara, bilo je neke komasacije (razmene) parcela u okolini Kragujevca ili tako nešto, ali su u pitanju zanemarive površine. Ukrupnjavanje poseda povećava efikasnost, tj. manje se troši resursa po hektaru na sve vrste obrade, ali veće površine zahtevaju i veće traktore, ozbiljnije priključne mašine, itd.
U Vojvodini su najbolje prošli oni koji su za bagatelu dobijali državno zemljište na iznajmljivanje, evo baš u Banatu u jednom selu kažu čovek ima 20 novih traktora i sl., ali zato obrađuje nekoliko stotina hektara državnog zemljišta koje drugi nisu mogli da dobiju ni po regularnim cenama, a kamoli po povšaćenim kao on.
Koliko videh u nekoj TV reportaži iz Italije (o tome kako rumuni i albanci rade na branju povrća u plastenicima), hektar zemlje pogodne za gajenje povrća se kreće i do 150.000 evra, dok je zemljište pogodno za žitarice 3-4 puta jeftinije. Naravno, ne radi se samo o kvalitetu zemljišta, već i o blizini naselja, tj. šta vredi ako je odlično za povrće i plastenik, a nalazi vam se 5km od kuće, pa zato i jesu takve cene.
Sad u toj Šumadiji retko gde imate parcelu veću od hektara, bilo je neke komasacije (razmene) parcela u okolini Kragujevca ili tako nešto, ali su u pitanju zanemarive površine. Ukrupnjavanje poseda povećava efikasnost, tj. manje se troši resursa po hektaru na sve vrste obrade, ali veće površine zahtevaju i veće traktore, ozbiljnije priključne mašine, itd.
U Vojvodini su najbolje prošli oni koji su za bagatelu dobijali državno zemljište na iznajmljivanje, evo baš u Banatu u jednom selu kažu čovek ima 20 novih traktora i sl., ali zato obrađuje nekoliko stotina hektara državnog zemljišta koje drugi nisu mogli da dobiju ni po regularnim cenama, a kamoli po povšaćenim kao on.
Koliko videh u nekoj TV reportaži iz Italije (o tome kako rumuni i albanci rade na branju povrća u plastenicima), hektar zemlje pogodne za gajenje povrća se kreće i do 150.000 evra, dok je zemljište pogodno za žitarice 3-4 puta jeftinije. Naravno, ne radi se samo o kvalitetu zemljišta, već i o blizini naselja, tj. šta vredi ako je odlično za povrće i plastenik, a nalazi vam se 5km od kuće, pa zato i jesu takve cene.
Potpis
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.