SunnyBoy Confoederatio Helvetica
Član broj: 298150 Poruke: 453 *.dclient.hispeed.ch.
|
Gajio sam paradajz na veliko i moram da prokomentarisem nekoliko iznetih stavova.
" samo volovsko srce, jabucar i sl. sorte valjaju" - tacno, ali za vlastitu upotrebu. Za bilo koji transport i duze izlaganje su smece. Ni jedan nakupac vam ih nece otkupiti, pogotovo volovsko srce. Vrlo lako su ugnjece, ne trpe nikakvo manipulisanje, imaju zelene kragne, pege, nejednako zru,... Najbolji pradajz ima sledece karakteristike: ima debelu kozicu da bude otporan na grebanje, bockanje... Ima cvrsto meso otporno na nagnjecenje. Nema zelenu kragnu, tackice, pukotine (brazde) od sirenja, ima ujednaceni velicinu plodova i pravilan oblik, nema zelenu srz (jednako zri i unutra i spolja), te moze da stoji cvrst na polici desetak dana. Da tu dodamo jos i rodnost, pravilnost stabljike u otpornost na bolesti i stetocine.
Jedna od najomiljenijih sorti paprike kod nas, a ujedno i jedna od najnekvalitetnijih, je cuveno Slonovo uvo. Zasto. Procenat vode u njoj je neuporedivo veci od, na primer, Kurtovske kapije. Medjutim, daje mnogo veci prinos i trazi se. Sa druge strane, kupcima deluje mnogo lepse: sjajnije, krupnije, pravilnije i jedrije. U odnosu na Slonovo uvo, druge sorte deluju kao patrljci, otpaci, niko ne raznislja o tome da od iste kolicine paprike ce dobiti vise ajvara ili pecene paprike, sa mnogo manjim utroskom energije i vremena. No, proizvodi se za trziste, ono sto kupci traze i zele da plate. Proizvodjac moze sa istim ulaganjem i radom od Slonovog uveta dobiti veci prinos, dok je to manje kod kvalitetnijih sorti. To skoro niko od kupaca nije spreman i da plati, vecina je spremna da plati isto ili manje za njih. Zato, ako neki proizvodjac i resi da svastari, sto je samo po sebi komplikovamo i tesko, gaji te kvalitetnije sorte za sebe ili za poznate kupce.
Da se vratim na paradajz. Gajio sam jedne godine i volovsko srce za trziste i zakljucio da je katastrofa. Prvo, mora da se bere skoro svaki dan, inace prezri. Vrh mu je vec sazreo, dok je oko peteljke jos zelen. Mora da se sa njim barata veoma pazljivo, samo jedan sloj u gajbici, skoo da se ne dodiruju, ne trpi da se protrese ili bilo kako stisne. Kad se stigne na pijac, kupci igraju bilijar sa njim, riju po gajbaa, preture kroz ruke desetak komada dok se ne odluce za jedan. Svaki koji uzmu u ruke stisnu da vide da li je sazre, prezreo, sta li, i vrate ga nazad, a on je tako stisnut, vec ostecen. Preturanjem im ostete osetljive vrhove, tako da ga sledeci kupac vise ne zeli. Otprilike 50% paradajza sam vracao kuci tako ostecenog. Cak i ako se desi da vratim i neki neostecen, sve sam to bacao, zato sto nije mogao da ceka sledeci odlazak na pijacu za par dana.
Probao sam i sa kabucarem, manje je osetljiv, ali i njega sam puno bacao, zato sto je imao tackice, zelen kragne, pukotine od nalivanja, tackice i slicno.
Najbolje sam prolazio sa "plasticnim" sortama. Ne prezru brzo, mogu da izdrze i desetak dana obrani, ujednaceni su, trpe preturanje bez ostecenja, a musterije hvale jabucar, volovsko srce, ali kupuju ovaj. Lepsi im je na oko, a moze da im stoji u frizideru desetak dana.
Taj paradajz koji kosta 60 dinara uglavnom nije onaj koji moze da ide na rafove, vec iskljucivo u preradu.
Sto se tice cene paradajza u maloprodaji vs cene u otkupu, moram opet da napomenem nekoliko cinjenica:
- na police moze da ide samo paradajz vise klase, ne onaj od 60 dinara, pa se i otkupljuje po visim cenama
- ko od tih proizvodjaca ima cerifikate o ispravnosti proizvoda? Da im verujem na rec? Ko garantuje da su vodili brigu o karenci? Da imaju obezbedjene toalete i pranje ruku za berace? Onomad je velika kolicina naseg "crvenog zlata" vracena iz izvoza zbog prisustva fekalnih bakterija - neko od beraca nije oprao ruke.. Ne moraju ni da su svesni da im nesto nije u redu sa proizvodom, ali to trgovinski lanac ne interesuje
- trgovinski lanci prodaju paradajz cele godine. To znaci da imaju dobavljace koji im ga obezbedjuju cele godine, ukljucujuci i tih par meseci kad mu je sezona. Znaci da im ne treba dodatni paradajz. Ako mogu da ponude cele godine u odgovarajucim kolicinama, onda je OK, ali je to vrlo retko, bez grejanih staklenika sasvim nemoguce.
- ko od tih sezonskih proizvodjaca vrsi klasiranje paradajza? Po velicini, stepenu zrenja, ostecenjima, obliku,...?
- ko od njih ima odgovarajucu ambalazu, a ne duboke gajbem gde nece doci do ostecenja>
- ko od njih ima hladnjace, da odmah po branju skloni paradajz i uspori zrenje, kvarenje, najbolje LO tipa?
- o tome ko placa troskove prevoza od njive do hladnjace distributera / trgovca moze da se raspravlja, ali to moraju da budu kamioni hladnjace, a ne traktori koji stoje tri dana natovareni na suncu
- trgovac mora da plati troskove hladnjace, od cene amortizacije same hladnjce, energije, ljudstva, odrzavanja higijene,...
- trgovac placa distribuciju plodova po svojim prodavnicama
- trgovac placa troskove odrzavanja prodavnica, od iznajmljivanja lokala ili amortizacije, preko cene energije, radne snage, pa na dalje
- trgovac ima i deo kala, najcesce je to roba koja propadne
- trgovac ima i troskove same firme, od njigovodstva do reklame
- trgovac mora da ima i neku zaradu
- na kraju trgovac placa i porez (PDV)
Sad, da se vratim na taj paradajz od 60 dinara. Kao sto rekoh, to je paradajz koji moze da ide u preradu. Tu se takmici sa paradajzom koji se gaji masinski, i bere masinski, kombajnima, na velikim povrsimana. Kupda koji kupuje ketchup ili paradajz sok ne interesuje kako je on proizveden, vec koja je cena i koji je kvalitet. Ako ponudite no name catchup skuplji od Heiz, naravno da ce se kupac opredeliti za provereno. Zato i sirovina za taj proizvod ne moze da ima visu cenu od sirovine za Heinz.
|