U teoriji narod osnuje državu da štiti svoje interese, a država bi trebalo biti servis za to, u praksi malo malo pa se represivni aparat okrene prema svom sopstvenom narodu da ga što smiri, što urazumi.
Primere iz lokala nema smisla ni navoditi, neću čak uzimati ni one iz ratom zahvaćenih područja, koji bi tek imali da priupitaju svoj establišment zar to nije moglo drugačije i bolje, navešću dva primera iz nazovi razvijenih zemalja sa "stabilnom ekonomijom" pride demokratskim poretkom:
Dakle u Francuskoj pomeraju granicu za penzije za par godina, i ljudi štrajkuju u velikom broju .. wait .. pera ložač iz administrativnog odeljenja zna bolje od države koja ima sve resurse na raspolaganju uključujući najboljeg fizičara i psihologa gde je granica za penziju ili .. mu to dođe neko nepoverenje, pera nije obrazovan, ali sumnja da je neko zloupotrebio državni aparat i sad ga vara .. ne pomaže ni što štrajkuje "samo" 20 ili 40.000 ljudi, znam da je to na jedan Pariz malo, ali ipak je mnogo, pride predstavljaju i one koji zbog posla nisu mogli da dođu .. ?
Slično, u Engleskoj štrajkuju, šta znam, piloti, traže veće plate, wait .. baš veće, nisu hteli manje, pa odakle bogte, to ne pitaju, ako istraju u štrajku ili država ne uspe da im razbije obezvredi proteste znamo kako će se završiti, zahvatiće u vreću "bez dna" zvanu budžet, daće im veće plate, unos veće količine novca na tržište će izazvati inflaciju, kad to osete na svojoj koži sledeći će da štrajkuju železničari, pa doktori, itd u krug .. ne pomaže ni ako im obezbediš veći standard za iste pare, ako imaju 20.000 sledeće godine će tražiti 23.000 makar mogli manje da kupe za veću cifru .. ?
Šta je realno i bolje na duže staze, penzija na donjoj granici zadovoljni korisnici, ili na gornjoj zadovoljan budžet, manja cifra a veći standard, ili kontrolisana inflacija i obrnuto? I kako uopšte dođe do suprotstavljanja, morali bi biti x nijansi sive i slojeva između onih koji su najmanje zadovoljni i onih koji odlučuju?
Ekstremni primer bi bio čaušesku, "prosvetljeni apsolutista" zna bolje od cele nacije šta oni vole, dok ga ne okače na čengele.
Primere iz lokala nema smisla ni navoditi, neću čak uzimati ni one iz ratom zahvaćenih područja, koji bi tek imali da priupitaju svoj establišment zar to nije moglo drugačije i bolje, navešću dva primera iz nazovi razvijenih zemalja sa "stabilnom ekonomijom" pride demokratskim poretkom:
Dakle u Francuskoj pomeraju granicu za penzije za par godina, i ljudi štrajkuju u velikom broju .. wait .. pera ložač iz administrativnog odeljenja zna bolje od države koja ima sve resurse na raspolaganju uključujući najboljeg fizičara i psihologa gde je granica za penziju ili .. mu to dođe neko nepoverenje, pera nije obrazovan, ali sumnja da je neko zloupotrebio državni aparat i sad ga vara .. ne pomaže ni što štrajkuje "samo" 20 ili 40.000 ljudi, znam da je to na jedan Pariz malo, ali ipak je mnogo, pride predstavljaju i one koji zbog posla nisu mogli da dođu .. ?
Slično, u Engleskoj štrajkuju, šta znam, piloti, traže veće plate, wait .. baš veće, nisu hteli manje, pa odakle bogte, to ne pitaju, ako istraju u štrajku ili država ne uspe da im razbije obezvredi proteste znamo kako će se završiti, zahvatiće u vreću "bez dna" zvanu budžet, daće im veće plate, unos veće količine novca na tržište će izazvati inflaciju, kad to osete na svojoj koži sledeći će da štrajkuju železničari, pa doktori, itd u krug .. ne pomaže ni ako im obezbediš veći standard za iste pare, ako imaju 20.000 sledeće godine će tražiti 23.000 makar mogli manje da kupe za veću cifru .. ?
Šta je realno i bolje na duže staze, penzija na donjoj granici zadovoljni korisnici, ili na gornjoj zadovoljan budžet, manja cifra a veći standard, ili kontrolisana inflacija i obrnuto? I kako uopšte dođe do suprotstavljanja, morali bi biti x nijansi sive i slojeva između onih koji su najmanje zadovoljni i onih koji odlučuju?
Ekstremni primer bi bio čaušesku, "prosvetljeni apsolutista" zna bolje od cele nacije šta oni vole, dok ga ne okače na čengele.