Sve to jeste, ali ovde kod nas bila devojka iz Vijetnama na razmeni, došla iz Italije gde je na doktorskim studijama, kaže u selu u kom žive neki roditelji većina od 5. razreda ide u školu električnim biciklima i skuterima (ne trotinetima), a koliko ovde ima npr. srednjoškolaca koji u školu idu električnim biciklom i skuterom?
Običan narod svugde teško živi, eno i u SAD ljudi žive po šatorima na ulici, u Kini masa ljudi muku muči sa plaćanjem kredita zbog rasta kamata i problemima sa stanovima koji im nisu završeni (Evergrande i slične "kompanije"), nije to samo u Vijetnamu. Ali, kako sam direktno od nje čuo, žive daleko bolje nego pre 20 ili 30 godina.
Sad, kao što sam i rekao, komunistička država je u pitanju, dakle nema nikakave demokratije, a SAD to tolerišu, jer u Vijetnamu vide saveznika protiv Kine, a zašto je Vijetnam okrenuo leđa Kini nađite na internetu, nije samo ono puškaranje na zajedničkoj granici od pre više decenija, nego recimo i negiranje prava na resurse u Južnokineskom moru.
Koliko je bitna demokratija za SAD u nekoj državi prikazuje recimo dokumentarac o Ekvatorijalnog Gvineji, a ovamo im zapelo da promene Gadafija ili Asada, dok narod u Ekvatorijalnog Gvineji živi daleko lošije nego što je živeo narod u Libiji ili Siriji.
Međutim, mi ne treba da guramo prst u oko SAD, jer nismo Kina ili Rusija, niti treba otvoreno da idemo u zagrljaj Kini ili Rusiji, a kao hoćemo u EU sa kojom imamo najveću trgovinsku razmenu.
Da bismo vukli prave poteze, potrebni su na ključnim pozicijama u visokoj politici (na mestima savetnika i slično) najpametniji i oni sa najviše iskustva i najboljim referencama, a upravo se tu postavljaju razni "drugari" sa kupljenim diplomama. Dovoljno je recimo pogledati ko su nam ambasadori u Pekingu i Vašingtonu.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.