Prije svega, pozdrav svim clanovima kluba!
Sto se Moderatora (mnozina) tice, mogu biti samo ponosni kada napisem da je ova klub-tema, iskljucivi razlog zbog kojeg sam se uclanio na forum. O clanovima kluba da ne govorim. Malo je reci da sam bio odusevljen, kada sam kao zabrinuti i nesigurni, a friski vlasnik simpaticnog medvjedica u izumiranju, izguglirao mjesto na koje sada pisem.
Žrtvovao sam čitavo današnje popodne i pomno prečitao sve vaše postove, kako se ne bih omrsio o neku stvar koju ste odavno apsolvirali. Ipak, na kraju sam se odlučio da i ja ponešto dodam, te podijelim sa vama moju "Sagu o Pandi".
Dakle, jedne veceri kada sam ispratio djevojku kuci, zateknem bijelu Pandu sa papirom zalijepljenim iznutra, a koji kaze 999 cc, 2000 god. i broj telefona. Već dugo sam mučio muku, koji automobil će biti dostojan da zamijeni moju Mašenjku. U širim krugovima poznatu kao Lada Samara 1.3, troje vrata.
Postao sam baš emotivno vezan za pomenuto vozilo, ali je i ono već odavno postalo punoljetno. Tome je kumovalo ponajviše što su to moja prva kola. Čitav niz sitnih problema koji se otklanjaju po principu "uguraj presavijeni papirić – zaveži žicom", nakupili su se u rupu od tridesetak centimetara na pragu ispod vozačevih vrata; i to do mjere, da to više nije bilo simpatično ni meni. Postalo je opterećenje. Tako sam, bez obzira što je bila operativna (doduše u nivou da je ne mogu pozajmiti nikome drugom, jer niko drugi ne zna njene kaprice), bio prinuđen da razmišljam o novoj ljubavi.
Panda mi se još odavno nametnula kao ideja. Još sredinom prošle godine, kada sam sa kumom posjetio auto-pijacu, i šokirao se kolima koja su bila astronomski niže cijene u odnosu na ostatak ponude. Pri tom, bila su u nevjerovatno dobrom stanju. Toliko, da mi je odmah pala na pamet misao kako sa njima nešto generalno nije u redu. A i ko će voziti takva smiješna kola... Tada je moja kupovina bila još u povojima, i gledali smo kola za kuma.
Isti taj kum, sada vlasnik Reno megana, bio je izuzetno jaka opozicija pomenutoj ideji. On, i društvo kojem sam je saopštio početkom ove godine u kafani, dali su sve od sebe da me odgovore od te zamisli. Argumentacija je išla od toga da "iz krša sjedam u samo malo bolji krš", preko toga da su to izraubovana kola koja su izdrkali italijanski poštari, te kako su premalena za moju visinu (192 cm) i životne navike, da bi se završilo na jedinoj zamjerci o kojoj nema rasprave – izgledu. "Ama, brate, ružna su... baš ružna..."
Moram priznati da su mi uspjeli nabiti komplekse, pa sam gotovo krišom sutradan nazvao pomenuti broj, stojeći s mobilnim na uhu kraj te parkirane i oglašene Pande. Naravno, i ozloglašene uz sve to. Ispostavilo se da je vlasništvo vlasnika, i to roštiljnice preko puta. Iz nje je već stigao zaposlenik i otvorio mi. Gazda je prije godinu dana uvezao iz Italije za dostavu, ali mu je zbog obima posla i relacija na koje razvozi porudžbine nepotrebna. Od para koje bi izvukao od mene, želi kupiti skuter. Našli smo se na 1.550 evra, te sam ja bez puno premišljanja, gotovo u transu, kupio vozilo o kojem svi ovdje pišemo.
Prije toga sam uspio provjeriti samo osnovne stvari, te napraviti jedan krug. Jeste da je to bilo nepromišljeno, ali nešto mi je kliklnulo u glavi. U trenutku sam odustao od svoje pređašnje zamisli da uzmem Rovera (klon Honde Sivik), jer sam pri izvidnicama popizdio na astronomske iznose koje traže preprodavci. Jeste da mi je do tada po svim šavovima izgledao kao vozilo koje bi mi odgovaralo, ali presudila mu je Panda. Kola su da se voze, a ne da se gleda u njih. Umjesto da sanjam koje je dijelove u to Kinder jaje strpao proizvođač koji redovno mijenja vlasnike, više mi se dopalo nešto što zaista liči na igračkicu sklopljenu iz njega. Prelomio sam. To malo probne vožnje je istina bilo dovoljno da utvrdim kako kilometarsat ne radi, da je trap necentriran (čuo se ležaj) i dobrano je izgulio desnu gumu, kako ne rade sva četiri migavca, nema nosač zadnjeg brisača, ima pomalo korozije na šarkama putničkih prozora i na još par tačaka (posebno u motornom dijelu), te da ima isflekano suvozačko i zadnje sjedište, izgrebane i na dva mjesta do loma čuknute branike, te i blatobran jedva primjetno izvitoperen od nekog bliskog susreta treće vrste. No, sve mi se to činilo nekako uklopivo u cijenu, koju sam i spuštao na osnovu toga.
Napravio sam još jedan krug po gradu, ali sad slijedeći već bivšeg potpisnika u saobraćajnoj dozvoli, do agencije za prenos vlasništva. Taj grad je, pošto ste sigurno već primjetili narječje, Banja Luka. Pošto ja već godinama živim u BG, uspio sam primjetiti da je Panda u mom rodnom gradu gotovo avangardan izbor. Veoma je nisko cijenjena u svojstvu limuzine, te se uglavnom sreće samo kao dostavno vozilo, što dodatno doliva ulje na vatru njene statusne neprimamljivosti. Nekoliko vlasnika, koje sam ranije ispitao ovdje i tamo, utvrdili su me u misli da je to pouzdano vozilo, te da su kritike stav onih koji automobil doživljavaju kao statusni simbol.
Nijednu djevojku u životu nisam smuvao na kola, i prevashodno ih gledam kao sredstvo da se prevezem "od tačke A do tačke B". Mislim kola, ne djevojke. Štaviše, možda čak i pretjerujem u tome da mi je pouzdanost i trajnost na prvom mjestu. Mnogo ispred dizajna! To je do izvjesne mjere neobično, pošto se u životu bavim društvenim disciplinama, odnosno umjetnošću. Ipak, baš kao takav, mogu čak reći da se meni Pandin dizajn veoma dopada u ovom vremenu i prostoru.
Neko je uzvodno napisao (parafraziram) da ona "jeste ružna, ali do te mjere da je simpatična". Uslovno bih se mogao složiti s ovom ocjenom, dodajući da meni više vuče na jedan pristojan retro, koji ide uz ljude koji misle svojom glavom. Kojima mišljenje pomodne sredine nije slovo zakona, te svaku kupovinu prilagođavaju svojim potrebama. Od oblačenja, do kućnog ljubimca. Pomenuto društvo iz kafane, predlagalo mi je masu drugih kola, a ponajviše Reno Tvingo. Moram priznati da meni svi drugi tzv. "mali automobili", u odnosu na Pandu izgledaju vrlo feminizirano. (Naravno, nema nista loše u ženstvenosti) Imao sam osjećaj da bih sjedanjem u bilo koji drugi, sebi izgledao pomalo homoseksualno. (Naravno, nemam ništa ni protiv te manjine) Meni je Panda djelovala kao robusno, samopouzdano vozilo, kojem ime nikako ne ide uz karakteristike. Da nisam usamljen, utvrdio sam kada su dvije koleginice moje djevojke (odvojeno, i potpuno nesvjesne samog koncepta 4X4, a kamoli da "ćevapdžijsko vozilo" ima i tu varijantu), rekle da izgleda "kao mali džip". Nadasve, meni Pandina spoljašnost izgleda i mnogo ljepše, ali i mnogo modernije od dizajna njenih fensi rođaka iz devedesetih. Uno, Tipo, i drugari; danas izgledaju kao predratne haljine na nekadašnjim ljepoticama, koje nikako sebi ne mogu priznati da su babe.
Servis sam odlučio uraditi na licu mjesta. Pošto sam otišao poslom za BG, ostavio sam starog da riješi primopredajnu servisnu akomodaciju. Tad su počeli problemi. Pri obaveznim, tečnim, filtriranim i remenastim apdejtovanjima, moja Panda je ispala daleko zapuštenija nego što sam očekivao. U mjenjaču je bilo jedva litar ulja, koje je izgledalo kao da se vrana posrala u njega. Kilometarsat nije isključen zarad skrivanja kilometraže, nego je pukla sajla. Kao kruna prenatalnog servisiranja, dočekala me činjenica da ležaj nije od Jugića (kako sam se ja odnekud nadao), već neki drugi. Nažalost, stari je pristao da mu za ležaj naplate 61 evro! Ne znam koliko to košta zapravo, a sad od sramote ne smijem ni da pitam.
Da nije bilo toga, sve bi to došlo vrlo očekivano. U rangu promjene svjećica. Podmazali su malo anlaser, pa više nije krčalo kod paljenja, sajla se namontirala, nosač motora je bio olabavljen, ali je pritegnut, disk-pločice i paknovi procijenjeni na još 30.000 km, i automat za sva četiri migavca je srećom bio ispravan, samo je crkao osigurač. Slušajući preko telefona sve to, toplo sam se nadao da je brigama kraj. Ali avaj. Nakon povratka autobusom (što nisam radio godinama), presrećan sam sjeo u svoja nova kola. Pri vožnji, naučen na daleko vozljivije auto, zalijetao sam se preko neravnog puta i jednom poskočio sa sjedišta pravo glavom u krov. To me (ali ne i samo to) vratilo kod mehaničara. Ispostavilo se da su zadnji amortizeri vlažni, i da vjerovatno ne daju sve od sebe. Pošto su već dali. Zatim nema dvije manžetne na letvi volana, nosač mjenjača zreo za novi, kao i gume koje su bile odavno za loženje. Auspuh je dobar i odbrujao sam nazad ka BG, u prvu probnu vožnju na duge staze. Što će ovo auto morati podnositi do u nedogled. Veoma obradovano sam ustanovio da je potrošnja ispala negdje oko pet litara, ali mi je svejedno teško palo, budući da sam navikao voziti na plin. Već pet godina. Što je najgore, desio mi se i defekt, kakav nisam imao za evo deceniju i po vozačke karijere.
Sa nekog kamiona je ispao komad građe (drveta) u obliku kvadra, te se pojavio ispod reda šlepera i jednog automobila, upravo kad sam odustajao od preticanja istih, i vraćao se u svoju traku. Smanjio sam distancu zbog obilaženja, i uspio sam da reagujem svega toliko da je zakačilo unutrašnju stranu točka. I to istog onog na kojem sam promijenio ležaj. To je blebnulo do iskrivljenja felne.
Ovo me baš potreslo. Što bukvalno, što mentalno. No, valja misliti pozitivno, pa je sve to amortizovalo oduševljenje da se pri mijenjanju gume podigne čitava strana vozila. Što je vrlo korisno pri samostalnom prebacivanju točkova, već po onom štedljivom principu zimske nazad, ljetnje naprijed, i obratno. Rezervna je srećom bila upotrebljiva, a par stotina metara dalje niz put je pumpa sa ispravnim kompresorom. Nisam uočio da je udar naškodio trapu, sponi ili ležaju; ali sam odmah u Bijeljini (ja nikad ne idem autoputem kroz Hrvatsku) kupio sve četiri nove gume, a defektiranu felnu ispravio i smjestio u rezervu sa najpristojnijom gumom iz stare postave.
Tako, gotovo skroz demoralisan, dovukao sam se u BG i već počeo zepsti od toga da sam brzopletost pristojno platio. Kada sam ustanovio da ni stop svjetla ne rade, bio sam gotov za harakiri. A onda natrčim na vas!
LJudi, hvala vam! Spasili ste mi život..:)
Guglujući po internetu, na kojem nisam bio kadar naći ništa od korisnih servisno-tehničkih podataka, natrčim na ovu vašu riznicu korisnih savjeta. I okuražim se junački! Kada sam vidio sav taj entuzijazam, upućenost, i što je najbitnije – nezapamćenu kolegijalnost, odlučim da je najmanje što mogu uraditi – ovo.
Nadam se da moje dijeljenje muka i radosti, nije bilo preopširno i prenaporno za vas veterane, pošto vam želim postaviti i još nekoliko pitanja.
Djelo treba da je dobro, ne lijepo.