Kraljevina je bila zemlja sa oko dva miliona manjinskog stanovništva. Nemci su činili ekonomski najsnažniju i brojno najveću manjinu u Kraljevini SHS, i naseljavali su Banat, Bačku, Srem, Slavoniju i Sloveniju. Nemci, većim delom katolici, živeli su uglavnom izolovano od ostalog stanovništva, čak i u selima sa mešovitim življem. Stoga istraživači govore o nemačkim „enklavama" u Vojvodini. Nemačka sela su bila uzornije obrađena i na njima se živelo na savremeniji način. Uživajući povlašćen položaj još iz vremena naseljavanja u panonskoj ravnici, Nemci su uspeli da se ekonomski uzdignu i izdvoje u odnosu na seljake ostalih naroda, posebno slovenskih. Iz podataka memoranduma koji je Kulturbund uputio 1940. vladi Kraljevine vidi se da su Nemci u Vojvodini posedovali 31,2% obradivog zemljišta, učestvovali u industrijskoj proizvodnji sa 46,7%, a u zanatskoj sa 30—40%; raspolagali su sa 30,8% bankarskog kapitala; u stvaranju nacionalnog dohotka nemačko učešće je iznosilo 55%. Socijalna struktura nemačke nacionalne manjine iz 1934. pokazuje da se 45% seljaka bavilo obradom zemlje u vlasništvu, 50% su bili radnici, 18% zanatlije, 3% trgovci, 2% intelektualci. Prosečni posed Nemaca bio je dvostruko veći od poseda Srba, Mađara i pripadnika drugih naroda u Vojvodini, a zemlja u posedu pripadala je najboljoj kategoriji.
_________________
Nemačka, Austrija, Bugarska i Mađarska obavezane su na plaćanje ratne štete. Naknada po ovom osnovu nije odgovarala vrednosti materijalne štete nanete Srbiji i Crnoj Gori u prvom svetskom ratu, dok su ljudske žrtve jugoslovenskih naroda bile neprocenjive. Nemačke reparacije u iznosu od oko 666 miliona zlatnih maraka isplaćivane su periodu 1921—1931, kada je Nemačka prestala da ih izmiruje usled katastrofalnih posledica svetske krize koje su pogodile njenu privredu.
__________________
Kraljevina je bila zemlja s 1.985.000 sitnih seljačkih gazdinstava. Prema posedovnoj strukturi, 67,8% od ukupnog broja domaćinstava živelo je na gazdinstvima do 5ha, ali posedovalo svega 28% od ukupne zemljišne površine; 29,3% na imanjima od 5 do 20ha, posedujući 49,3% zemljišne površine; na imanjima preko 20 ha živelo je 2,9% domaćinstava, s tim što su ova posedovala 22,7% zemljišne površine.
__________________
Agrarna reforma, kojoj je vlada pristupila 1919, bila je duga, nedosledna, nepotpuna, kompromisna, komplikovana zbog mnoštva propisa. U krajevima gde su živeli Muslimani, čiji je viši sloj (age i begovi) predstavljao neku vrstu zemljišne aristokratije, agrarno pitanje se nije moglo odvajati od verskog i nacionalnog.
Agrarno zakonodavstvo je proglasilo jednaka prava nezavisno od nacionalnosti, ali je praksa agrarne administracije bila drugačija, što je, po kasnijem mišljenju komunističkih prvaka, jačalo nacionalizam manjinskih pripadnika u šovinističkom pravcu.
Proklamujući ukidanje velikih poseda, reforma ih je ipak zadržavala; kmetski odnosi u nekim krajevima nisu bili ukinuti; crkvama i bankama ostavljeni su posedi preko određenog maksimuma; predviđena odšteta vlasnicima pogađala je interese ranijih kmetova, obaveznih da snose deo nadoknade. U drugoj etapi reforme, od 1925. do 1931. državna politika je otkup zemlje (fakultativni otkup) omogućila uglavnom onim seljacima koji su imali sredstva da otkupe zemlju namenjenu agrarnoj reformi, to jest zemlju velikih poseda sekvestriranih u prvoj etapi, koja je seljacima davana u privremen zakup. Od 1931. zemlja data agrarnim interesentima priznavana je kao njihova svojina. Princip da zemlja pripada onome ko je i obrađuje nije ni izdaleka bio ostvaren. Agrarni maksimum se sve više povećavao: od prvobitnih 57 do 288ha. Polovičnom agrarnom reformom podeljeno je oko 1.700.000 ha poljoprivredne zemlje. Utvrđeni zemljišni maksimum nije samo povećan već je i tolerisan tzv. supermaksimum. Sprovođenje agrarne reforme teklo je uz otpore veleposednika, naročito verskih zajednica (rimokatoličke i Srpske pravoslavne crkve), koje je dobijalo vidove javnih protesta, suprotstavljanja posedanju zemljišta, fiktivnih deoba i otuđivanja.
________________
Suvišna radna snaga odlivala se sa sela van granica, otprilike 30.000 ljudi godišnje; 445.000 ljudi služilo je ili nadničilo na poljoprivrednim dobrima bogatijih seljaka, naročito u poljoprivredno jačim krajevima, a uzima se da je oko tri miliona tražilo posao, predstavljajući tzv. fluktuirajuću radnu snagu.
__________________
Gledano u prošeku, 1921. poljoprivredom, šumarstvom i ribarstvom bavilo se 78,87% celokupnog stanovništva, a 1931. godine 76,58%, što znači da je taj procenat opao za više od 2% u razdoblju od jedne decenije. U apsolutnim brojkama, od poljoprivrede, šumarstva i ribarstva živelo je 1921. godine 9.215.514 stanovnika, a 1931. godine 10.670.565; od industrije i zanatstva 1.157.758, odnosno 1.533.052; od trgovine, kredita i saobraćaja 508.779, odnosno 675.966; u javnim službama, slobodnim zanimanjima i u vojsci bilo je 443.530, odnosno 567.836 stanovnika. U celoj državi je od industrije i zanatstva 1921. živelo 9,91%, a potkraj života Kraljevine 11% stanovnika — dakle, neznatno više. Razlike u privrednoj strukturi stanovništva ogledaju se i u podacima po pokrajinama: u Sloveniji je od industrije i zanatstva živelo 22,15% stanovnika, a u Vojvodini, gde je bila naročito razvijena prehrambena industrija, procenat industrijskog i zanatskog stanovništva iznosio je 15,88%.
_________________
Kraljevina je počela život s nerazvijenom industrijom, koja se 1921. sastojala od 1.831 preduzeća, sa 152.811 radnika u prerađivačkoj industriji i 38.723 u rudarstvu i topioničarstvu, zapošljavajući u toj grani svega 1,3% stanovništva. Krajem 1928. godine broj preduzeća je iznosio 3.038 sa 278.613 radnih mesta i pogonskom snagom od 782.373 KS. U strukturi industrije prvo mesto je zauzimala prehrambena industrija sa 810 preduzeća, zatim pogonsko-električne centrale (465), industrija drveta sa 452 industrijska preduzeća. Na području Zagreba nalazilo se 762 preduzeća, Beograda 676, Osijeka 584, Sarajeva 478, Novog Sada 468, Ljubljane 431, Velikog Beč-kereka 283, Splita 264, Skoplja 80, Dubrovnika 5.
__________________
Između dva rata industrija se najviše razvijala u onim krajevima gde je i u vreme ujedinjenja bila najrazvijenija, u severnim i severozapadnim predelima države, te u Beogradu, Zemunu i Pančevu. Od 1918. do 1938. izgrađene su u Sloveniji 403 fabrike, u Hrvatskoj i Slavoniji 635, Dalmaciji 97, Bosni i Hercegovini 129, Vojvodini bez Srema 390, Srbiji 428, Makedoniji 99, Crnoj Gori 12 — ukupno 2.193. S obzirom na usitnjenu industriju, industrijska i zanatska preduzeća nisu bila oštro razgraničena. Najbrži industrijski razvitak ostvaren je od 1920. do 1923, kada je nastupio zastoj i pad, naročito upadljiv za vreme ekonomske krize. Nerazvijena industrija nije mogla da unapređuje druge privredne grane — saobraćaj, građevinarstvo, poljoprivredu. Kako je teška industrija bila tek u povoju, najveći broj kapaciteta otpadao je na prehrambenu i poljoprivrednu, drvnu i elektroindustriju, uključujući elektroprivredu. Teška industrija je 1939. proizvela svega 1.954.000 tona. Više od 2/3 preduzeća imalo je do 250 radnika. Godine 1941. u Kraljevini je bilo samo 55 preduzeća s preko 1.000 radnika. Za industriju su, pored neravnomerne raspoređenosti, bili karakteristični i nejednak razvitak pojedinih grana, primitivna tehnologija rada, male izvozne mogućnosti.
Kome snaga argumenta leži u brisanju, tragovi mu nečoveštvom smrde.