Preporucite neki film.

gilopile:
Ni ja pojma nemam o tome :) Sigurno da ima neku poruku, ali nama neshvatljivu. Film uoste nije los, samo je mnogo cudan. Mislio sam da su nekakvi sektasi, ali se cini ipak da je nesto mnogo ozbiljnije u pitanju, a iskreno ni ne zelim da znam :D

Film je daleko od toga da se preporuci, ali opet sa druge strane, nije ni za temu `filmovi za izbegavanje`.:)

Ko voli cudne filmove, proci ce.

Mitkoni:
Big Bad Wolves (2013)



http://www.imdb.com/title/tt2309224/

Film je na temi pedofilije. Moze se videti do koje mere pedofili nece priznati to sto jesu - pa cak i po ceni zivota.

Sonec:


Vaistinu, dobar film. Na momente ima neke komicne scene, malo mi to predstavlja visak da bi film jos vise dobio na ozbiljnosti (kao i par neozbiljnih scena). Tzahi Grad je maestralno odradio ulogu, scena u kojoj on nesto radi (da ne otkrivamo, mada i nije od neke sustinske vaznosti), a u pozadini se cuje Buddy Holly - Everyday, mi je bas bila epic :) Preporuka i od mene.

P.S. Srecom sam koristio search, inace bih posteno nagrabusio cenim :)

bakara:

Opis: Film o odlučujućem razdoblju u životu žene koja se smatra jednim od najznačajnijih i najoriginalnijih političkih mislilaca XX veka. Radnja filma smeštena je u razdoblje između 1960. i 1964. godine i opisuje Hanin put u Jerusalim, slavno suđenje oficiru i nacističkom zločincu Ajhmanu, kao i njeno izveštavanje o tom suđenju za američki magazin „Njujorker“. Očekujući da će na optuženičkoj klupi pronaći čudovište, američka književnica nemačko-jevrejskog porekla je iznenađena ravnodušnošću kojom Ajhman odiše, pa tako kreira svoju čuvenu tezu o “banalnosti zla” i piše članak koji u javnosti izaziva pravi skandal.

bakara:
Me Before You

Vrlo simpaticna devojka koja se jako cudno oblaci, pokusavajuci da nadje posao zaposljava se kao negovateljica paralizovanog bogatog momka.

Film u kom ce vam glavna glumica definitivno popraviti raspolozenje, pozitiva totalna!

valerijan: @Mitkoni, dobro je da je Hannah Arendt konačno stigla 8) http://www.elitemadzone.org/p3273049

"Jedna od glavnih tema razmišljanja Hane Arent bilo je, zlo profilisano kroz sisteme upravljanja."

Kad ljudi imaju pravo uzeti zakon u svoje ruke? Postoji li uopće takva situacija? Obično se takve stvari dogode kad je zakon nepravedan, korumpiran i u potpunosti zakaže. „Zemlja kartela“, za Oscara nominiran dokumentarni film, bavi se tom kontroverznom temom. Grupe samozvanih čuvara reda s jedne i druge strane američko-meksičke granice glavna su tema ovog filma. Govorimo o prostoru na kojem državni zakoni ne vrijede. Zakon kartela je jedini zakon koji se priznaje. Kad ljudi shvate da ne postoje legalna sredstva kojima se mogu boriti protiv toga onda se organiziraju pa u borbu krenu sami. Pitanje granica i njihova zatvaranja ponovno postane aktualno, a „mirni i dobri građani“ s jedne i druge strane granice odjednom postaju suci i krvnici. Stoga, ovaj film opravdano postavlja pitanje: Hoće li postati poput onih protiv kojih se bore?

„Zemlja kartela“ govori o tim grupama samozvanih provoditelja zakona i njihovom zajedničkom neprijatelju – „Vitezovima Templarima“. Naziv je to za zajedničkog neprijatelja obje grupe „pravednika“ koji ne poznaje milosrđe i toleranciju. Meksički su farmeri, kako nam govori film, ubijani čisto zato što kartelu nisu plaćali reket, a vođe kartela bili su doslovce gospodari života i smrti. Nisu birali žrtve, pa čak niti u slučaju žena i djece. Dapače, rijetko će što slamati otpor snažnije od ubojstava najslabijih. U takvom okruženju rađanje otpora kartelu logična je posljedica. S meksičke strane oni se zovu Autodefensas, s američke Arizona Border Recon.

Film kreće od objašnjavanja polazišta za obje grupe koje dijele zajedničkog neprijatelja. Tim Foley, američki ratni veteran koji vodi vlastitu paravojsku, objašnjava kako je nadzor granice s Meksikom jedini način da se spriječi uvoz droge na američko tržište i uspostave „američke vrijednosti koje su kao nacija izgubili“ jer su ih prepustili kartelima. S druge strane granice, dr. Jose Mireles objašnjava kako građani meksičke države Michoacan nisu imali izbora nego se organizirati u privatni rat protiv kartela zato što je država korumpirana, premrežena kartelima i po pitanju suzbijanja trgovine drogom – ne radi ništa.

Autor filma Matthew Heinman odvodi nas na prvu crtu te nestabilne bojišnice, ali već na početku filma daje nam da upoznamo svemoćnog i neuhvatljivog antagonista – sam kartel. Pripadnici ozloglašenog kartela ne poriču kako je SAD njihovo glavno tržište, ali (dok kuhaju meth) odmah govore kako nisu sposobni niti školovani za nikakav drugi pošten posao. Svatko radi ono što mu odgovara i za čim vlada potražnja. Ovakav početak filma vrijedi zapamtiti jer će nas autor na isto mjesto odvesti i na kraju priče s poantom koja će podsjetiti na perpetuum mobile. Kartel je, poručuje nam film, poput mitske hidre. Napadima na njega, odsijecanjem glava, ne postiže se ništa. Previše je umrežen sa strukturama vlasti da ne bi opstao. Sadašnje neprijatelje jednostavno će zamijeniti nove generacije. Ljudi su u svojoj biti potkupljivi i nisu skloni promjeni, a da bi eliminirali kartel prvo moraju promijeniti običaje i način razmišljanja. Pripadnik kartela zaključuje kako se to neće dogoditi i da će kartel opstati. Nisam siguran je li to sasvim točno, a možda i po optimističnoj prirodi ne želim vjerovati da je zbilja tako, no perspektiva koju nam ocrtava „Zemlja kartela“ je prilično crna.

Zanimljivo je promatrati psihološki profil ljudi koji su spremni istodobno biti i suci i krvnici, zanimljivo je čuti vrijednosti na koje se pozivaju. Također, kad se malo bolje pogleda, vidi se kako su neki od njih imali (a neki još uvijek imaju) veze s konkuretskim kartelima koji ovaj žele izgurati iz posla. „Zemlja kartela“ to ne skriva i ne prešućuje. Nema crno-bijele podjele u ovoj borbi. Svi imaju svoje ciljeve i opravdanja za njih, čak i onda kad to uključuje provaljivanje u tuđe kuće, otuđivanje njihove imovine ili odvođenje oca pred ženom i djetetom samo radi toga što posjeduje isti automobil kao potencijalni osumnjičenici za napad. Dobro je ovdje ponoviti pitanje s početka: Postoje li uopće granice? Kad masa uzme oružje i piše zakone, tko ih postavlja?

U tom neprekidnom ratu Heinman ne zauzima jasno stranu. Nije postavljen u poziciju autora koji osuđuje ili odobrava. On naprosto priča priču bez namjere da se jasno svrstava ili nudi rješenje. Da se naslutiti kako moć kvari ljude i kako bi možda najbolje rješenje bilo unutar sustava, od strane države, ali i tu nas do kraja filma čeka iznenađenje. Iznenađenje koje to ustvari i nije. „Zemlja kartela“ nakon što ispriča priču zatvara krug. Akteri priče ostaju unutra, a autor izvan. Pogranične grupe osvetnika i dalje djeluju, država jednim okom žmiri, drugim ubire proviziju. Kartel opstaje, potražnja također.

Mi smo, s druge strane, puni pitanja bez odgovora. Iz naslonjača začuđeni kako je tako nešto uopće moguće u civiliziranom svijetu sve dok i nama ne otpadne maska pa postanemo nešto manje slijepi nego što smo bili na početku filma. Zakoni postoje s razlogom. Ako će ih svatko provoditi i pisati kako mu puhne, neće dugo trebati dok se izvitopere. Moć kvari ljude. Prilika čini lopova. Poslovice primjenjive ne samo na ovu priču u SAD-u i u Meksiku. „Zemlja kartela“ nije samo film o samozvanim provoditeljima pravde koji se bore protiv trgovaca drogom. U društvenom smislu je i nešto više. Priča o sitnim interesima maskiranim u grandiozne ideale.

To je, složit ćete se, nešto s čime se možemo poistovjetiti.

Januara 2013. godine Sergej Filin, bivši glavni baletan i umetnički direktor baletske kompanije Boljšoj, bio je na putu do kuće kada mu je neko polio lice kiselinom. Zlokoban napad obelodanio je ono što su Boljšoj upućenici znali već neko vreme. Ugledno pozorište bilo je u krizi, uzrokovanoj ličnim sukobima, ljubomorom i disfunkcijom. U nedeljama koje su usledile, baletan Pavel Dmitričenko je uhapšen i zatvoren zbog napada na Filina, a drugi baletani dali su ostavke ili su bili opušteni. U očajničkom pokušaju da se uspostavi mir u poznatom ruskom pozorištu, Kremlj postavlja novog direktora. Sezona 2013/2014. donela je više preispitivanja i krvoprolića. S jedinstvenim pristupom Boljšoj Vavilon otkriva mnoštvo ličnih i političkih podela među plesačima, menadžerima i radnicima iza scene, dok pozorište pokušava da izgladi odnose podeljene ali uvažene institucije i povrati svoj status vodeće plesne kompanije.