http://blog.b92.net/node/4474 -Suočavanje s budućnošću IX - prizemljenje
Ivan Marović (21 Februar, 2007 - 01:24)
"Da li je kolaps (
http://blog.b92.net/node/4452) naše civilizacije neminovan?
Prvi znaci su već tu: stopa smrtnosti u Africi je u porastu, broj ljudi koji gladuju je porastao na 852 miliona u 2002, nakon što je prethodno dostigao minimum od 826 miliona u 1998. Cena nafte je prešla 50 dolara po barelu, koncentracija CO2 u atmosferi je najveća u poslednjih milion godina (377 ppm). Znaci degradacije životne sredine su na svakom koraku.
Ali ovaj crni scenario nije neminovan.
Ako pogledamo oko sebe, videćemo i prve obrise jedne održive budućnosti. Dovoljno je da pogledamo krovove japanskih kuća na kojima svakodnevno niču solarni paneli, da pogledamo vetrenjače na severu Nemačke, pošumljena južnokorejska brda, iranski program za planiranje porodice, kineski uspeh u smanjenju siromaštva.
Tehnologija koja će nam omogućiti lagano prizemljenje već postoji. Hidroelektrane su upotrebi već više od jednog veka, vetrenjače za proizvodnju struje poslednjih godina povećavaju svoju efikasnost, isto važi i za solarne ćelije, efikasnije navodnjavanje (kao sistemi kap po kap) je već u upotrebi, proizvode se hibridni automobili. Sve ovo već postoji, samo nije dominantno. Zato je potrebno da se učini napor da se u narednih nekoliko godina izvrši lagano prizemljenje na nivo na kome ćemo trošiti manje ali biti efikasniji. Jedino tako ćemo moći da održimo naš današnji životni standard i stvorimo osnove za održivi razvoj.
Ukoliko na vreme počnemo da delujemo, izbeći ćemo kolaps i stvoriti osnove za održivi razvoj koji neće biti zasnovan na besomučnoj eksploataciji prirodnih resursa i degradaciji životne sredine, nego na brižljivom upravljanju prirodom.
Šta je potrebno uraditi u nearednih nekoliko decenija? I bez neke preterane analize, očigledno je da su ciljevi sledeći:
Postupno smanjenje broja stanovnika i povećanje kvaliteta života (smanjenje siromaštva, obezbeđivanje osnovnog obrazovanja i zdravstvene zaštite, planiranje porodice itd.)
Obnavljanje planete (pošumljavanje, restauracija zemljišta, regeneracija i očuvanje reka i jezera, obnova ribljeg fonda u okeanima, zaštita biljnih i životinjskih vrsta itd.)
Obezbeđivanje hrane za sve (povećanje produktivnosti zemljišta, efikasnije navodnjavanje itd.)
Stabilizacija klime (veća energetska efikasnost, prelazak na obnovljive izvore energije itd.)
Ako uzmemo procene Sveske banke, Svetske zdravstvene organizacije i drugih međunarodnih organizacija, za ostvarenje prvog cilja potrebno je 68 milijardi dolara godišnje (od čega polovina odlazi na univerzalnu zdravstvenu zaštitu).
Za ostvarenje drugog cilja potrebno je izdvojiti 93 milijarde dolara godišnje, bar prema proceni koju daje Lester Brown u svojoj knizi Plan B (pročitajte knjigu {
http://www.earth-policy.org/Books/PB2/Contents.htm}).
Ukupna suma potrebna za ostvarenje prva dva cilja iznosi 161 milijardu dolara godišnje. Ovo je otprilike trećina američkog vojnog budžeta (492 milijarde dolara), odnosno šestina ukupnog svetskog izdvajanja za vojsku (975 milijardi dolara). Dakle izvodljivo je.
Što se druga dva cilja tiče, obezbeđivanja hrane za sve i stabilizacije klime, budžet je teško izračunati jer ovde su u pitanju potezi koje treba da povuku pojedinci, kompanije i vlade, svaka za sebe. Ovde je najvažnija inicijativa, inovativnost i efikasnost. Ova dva cilja će najbolje rešiti nevidljiva ruka tržišta, ali prethodno je potrebno da tržište govori istinu.
Tržište je najbolja institucija za raspoređivanje oskudnih resursa. Problem sa komandnom ekonomijom iz doba socijalizma je što nije govorila ekonomsku istinu. Problem sa tržišnom ekonomijom danas je što ne govori ekološku istinu. U cenu goriva nije uračunato globalno zagrevanje koje ono proizvodi. U cenu posečenog stabla nije uračunata usluga koje to stablo pruža u obnavljanju kiseonika ili sprečavanju erozije zemljišta. Sa ovakvim tržištem mi subvencionišemo degradaciju životne okoline i sopstveno uništenje.
Rešenje je u porezima. Drugačiji porezi će omogućiti tržištu da govori istinu. Porezi su najsnažniji raspoloživi instrument države pomoću koga utiče na navike potrošača, mnogo bolji i efikasniji od administrativnih mera. Zelena poreska reforma je već u toku u zemljama kao što je Švedska ili Nemačka, a sastoji se u povećanju poreza na potrošnju energije, pre svega fosilnih goriva, i smanjenju poreza na dohodak.
Posledice ovakvog poreskog sistema su sledeće - promoviše se manja potrošnja energije, ušteda i veća efikasnost. U kombinaciji sa subvencionisanjem obnovljivih izvora energije promoviše se prelaz sa fosilnih goriva na obnovljive izvore. S druge strane, manji porezi na dohodak, povećavaju raspoloživi dohodak građana i štite njihov životni standard, ali i povećavaju zaposlenost.
Već danas različite organizacije apeluju da smanjimo energetsku potrošnju. Svako od nas već danas može da postavi sijalice koje troše manje struje. Ali kada struja koja se dobija iz termoelektrana sagoravnjem uglja bude oporezovana i samim tim skuplja, onda će svi postavljati ovakve sijalice i još će ugrađivati solarne panele na krovove svojih kuća. Porezima se najbolje izgrađuje ekološka svest.
Subvencionisanje obnovljivih izvora energije će dodatno ubrzati ovo prizemljenje. Kako se budu gradile vetrenjače, male hidrocentrale i ugrađivali solarni paneli na krovove kuća, ostvarićemo energetsku nezavisnost (smanjićemo uvoz nafte i zemnog gasa) i stvorićemo nova radna mesta u energetskom sektoru na poslovima proizvodnje, održavanja i remonta.
Možda izgleda paradoksalno da sam u prethodnim postovima upozoravao da če doći do rasta cene nafte i uopšte energije, a da sada kao rešenje zagovaram oporezivanje i rast cena fosilnih goriva. Tačno je da i scenario "kolaps" i scenario "prizemljenje" imaju zajedničko da će cena energije rasti. Razlika je što kod prizemljenja novac se iz poreza preusmerava na očuvanje okoline, a u slučaju kolapsa taj novac se nepovratno gubi, dok se okolina degradira.
Da li je moguće ovo izvesti za relativno kratko vreme? Potrebna je politička volja. Postoji primer u istoriji kada je jedna velika ekonomija uspela da se gotovo preko noći promeni. To je učinila u trenutku velike krize, a promena je bila rezultat političke volje. Kriza je bila drugi svetski rat, zemlja je Amerika, a predsednik čija je politička volja ovo pokrenula je Franklin Delano Roosevelt.
U svom obraćanju naciji, 6. januara 1942, samo mesec dana nakon što je bombardovan Pearl Harbour, FDR je postavio veoma ambiciozne ciljeve u proizvodnji naoružanja. Plan je bio da se između ostalog proizvede 45.000 tenkova i 60.000 aviona. Brojke su bile neverovatne i niko nije verovao da je to moguće ostvariti. Međutim, FDR je bio svestan ogromnog proizvodnog potencijala američke autoindustrije, koja je čak i tokom depresije proizvodila tri miliona automobila godišnje.
Nekoliko dana posle obraćanja naciji, FDR se sreo sa vodećim proizvođačima automobila i rekao im da računa na njih u postizanju ovih ciljeva. Oni su izrazili nevericu da je moguće ovako nešto postići. FDR im je objasnio da će biti moguće jer će prodaja privatnih automobila biti zabranjena. Od arpila 1942. do kraja 1944, praktično nije proizveden nijedan automobil. Postavljeni ciljevi su višestruko premašeni (umesto 60.000 u tom periodu proizvedeno je čak 230.000 aviona).
Kriza koja nam predstoji biće mnogo gora od drugog svetskog rata. Ali i rešenja koja su nam na raspolaganju su daleko iznad raspoloživih rešenja od pre pola veka. Potrebna je samo politička volja. Da bi se stvorila politička volja, potrebno je da nateramo političare da se ozbiljno pozabave ovim problemom. Ali o tome u sledećem (i poslednjem) nastavku ovog serijala."
SLIKE:
Budućnost: ima li nade?
Passivhaus: štedi 80% energije za grejanje
Hidrocentrala: i to mala
Vetar: još jedan izvor struje
Solarni krov: i energija i zaposlenje
Roosevelt: sve se može kad se hoće
[Ovu poruku je menjao Ne znam dana 13.03.2007. u 12:34 GMT+1]