...ako nemaju hleba, neka jedu kolace... i slicni epilozi
Reči ne potiču od Marije Antoanete, niti od Marije Terezije (jedna od drugih pretpostavki), već je sličnu frazu iskoristio Žan Žak Ruso, kome je bilo mrsko da u plemićkom odelu uđe u običnu pekaru kako bi kupio hleb, a da ne bi bez ikakve hrane pio samo vino koje je negde ukrao - pa je napisao da se setio reči velike princeze (ne zna se na koju je mislio), koja je na saopštenu činjenicu da narod nema hleba, odgovorila "neka jedu kolače", samo što se francuska reč "[la] brioche" odnosila na specijalan hleb obogaćen jajima i puterom, a ne na slatkiše u današnjem smislu reči.
Od nekih ekonomista sam čuo varijantu da se taj odgovor odnosio na zakonsku meru uperenu protiv pekara koji su nestašicu brašna iskoristili da prestanu da proizvode najjeftiniji hleb za siromašne, a svo brašno trošili na skupe hlebove i kolače, pa je naređeno da u slučaju da u pekari nema običnog hleba, pekar je dužan da po ceni najjeftinijeg hleba kupcu proda kilogram kolača.
Najobičnija besmislica, za koju ne znam gde su je neki pročitali, i može se samo odnositi na njihove snove i želje kako bi oni rešili taj problem (kao što je u jednom periodu 90-ih u Srbiji bila nestašica brašna, šećera...).
A u Srbiji može biti puno bolje, samo treba da se desi neko "čudo", kao što se desilo u Češkoj ili Slovačkoj. Mada, i od njih odlaze oni najbolji, pa i iz Nemačke odlaze lekari u SAD i druge države gde imaju značajno veće plate, ili ostaju u staroj Evropi ali na privatnim klinikama, uglavnom idu tamo gde se njihove usluge plaćaju papreno od strane pacijenata ili osiguranja, a kad se npr. neka operacija plaća milion ili dva miliona dolara, pa puta broj tih operacija u toku godine, normalno je da hirurg ima platu u milionima evra, o kojoj može samo da sanja na bilo kojoj državnoj klinici u bilo kojoj državi, pa i u SAD.
Međutim, Nemačka nema šta da se sekira dok ima i veliki priliv stručne radne snage. Problem imaju čak i uređene države čiji standar nije ni polovnu nemačkog, pa se dešavaju velike migracije.
Srbija ima problem što većina radne snage ili nije sposobna ili NEĆE da radi neki posao kako treba bez obzira na platu, a na žalost na mnogim važnim mestima u državnoj upravi i javnim preduzećima su upravo takvi ljudi.
Ljudi kukaju na plate, a kad im se pruži prilika na poslu, imaju 1024 opravdanja zašto nešto ne može da se uradi kako se zahteva od strane kupca!
Ono malo radnika koji UMEJU i HOĆE da rade posao kako treba, u privatnom sektoru često imaju sasvim solidne plate i u Srbiji i ne maštaju toliko o Nemačkoj. Pa ovde jedan radnik u jednoj fabrici stolarije ima nešto između 500 i 600e platu, a sad što na jednog takvog ima njih 100 koji rade za minimalac ili rade u nekoj drugoj firmi u kojoj im gazda ne povećava plate jer je video da oni neće da ga napuste zobg malih plata, problem je tih radnika što ne znaju da rade neki plaćeniji posao ili ne umeju da pređu u neku drugu firmu jer su navikli da njih neko zove umesto da sami traže posao. Sa druge strane, i država je kriva što je propisala nizak minimalac, za šta uglavnom ima opravdanje u rasponu plata u javnom sektoru (koji će biti povećan, kako je najavljeno, na 1:8). Ako se ima u vidu da taj minimalac ima eventualno čistačica u osnovnoj školi, i ako se poveća njima taj minimalac, kolike će onda plate imati direktori, ministri, zamenici minstara, savetnici ministara, gradonačelnici, direktori javnih preduzeća i oni oko njih... jednostavno, neodrživo za budžet.
Da bi u Srbiji uskoro postalo bolje (jer ako ne postane uskoro, Srbija će se za deceniju-dve prepoloviti po broju stanovnika), mora da se desi neka kataklizma u pozitivnom smislu.
Mora ljude postati sramota da se odjednom obogate na nekom muljanju, mora ih biti sramota da lažu birače ako su na političkoj funkciji, mora jednostavno svakoga biti sramota ako se nije potrudio da svoj posao uradi najbolje što može, bez obzira na platu.
A to može jedino da se dogodi ako NAROD počne da ceni poštenje, stručnost i iskrenost, a počne da maksimalno negativno gleda na neostvarena obećanja, nestručnost i izvrdavanje na poslu, sedenje na više stolica (tj. nagomilavanje funkcija, upravni odori...), i sl.
Ali, narod i da postane preko noći takav, onda će isto tako u kratkom roku iz tog naroda proisteći isti takvi političari, pa će država krenuti napred.
Problem je što su ljudi samo prividno pošteni i kukaju na nepoštenje političara samo zato što i sami nisu u situaciji za neku "šemu", a u stvari tek kad neko od tih "poštenih" i dođe na neku funkciju, uvidite kakav je zaista. A sve dok je popriličan procenat naroda takav, teško da mogu i političari biti bolji, jer u političare obično idu oni najgori - što će reći, kakvih ljudi ima u narodu, ispada da su političari još i dobri, ili je možda sreća što smo geografski u Evropi, da smo negde u Africi ili Aziji, ko zna šta bi bilo.