Tokom srednjeg veka latinski alfabet je korišten (ponekad sa modifikacijama) za pisanje u romanskim jezicima, direktnim naslednicima latinskog, kao i u keltskim, germanskim, baltičkim, i nekim slovenskim jezicima. U dobu kolonijalizma i hrišćanskog evangelizma, latinsko pismo se proširilo izvan Evrope, i počelo je da se koristi za pisanje u domorodačkim američkim, australijskim, austronežanskim, austroazijskim, i afričkim jezicima. U novije vreme, lingvisti isto tako imaju tendenciju da preferentno koriste latinsko pismo ili međunarodnu fonetsku abecedu (koja je sama u znatnoj meri bazirana na latinskom pismu) za transkribovanje ili kreiranje pisanih standarda za neevropske jezike, kao što je afrički referentni alfabet. (koja je sama u znatnoj meri bazirana na latinskom pismu) za transkribovanje ili kreiranje pisanih standarda za neevropske jezike, kao što je afrički referentni alfabet.
Termin latinski alfabet se može odnositi na bilo alfabet koji se koristi za pisanje latinskog, ili na druge alfabete bazirane na latinskom pismu, koje je osnovni se slova zajedničkih za razne alfabete koji su proizašli iz klasičnog latinskog alfabeta, kao što je engleski alfabet. Ta latinska pisma mogu da izostave slova, poput rotokasove abecede, ili da dodaju slova, kao što je slučaj sa danskim i norveškim alfabetima. Oblici slova su evoluirali tokom vekova, uključujuči razvoj u srednjovekovnom latinskom malih slova, koja nisu postojala u klasičnom periodu alfabeta.