Evo:
http://blog.b92.net/node/4189 -Suočavanje s budućnošću VI - a Srbija?
Ivan Marović (5 Februar, 2007 - 20:30)
"U petak smo saznali (
http://blog.b92.net/node/4136) kakva klima očekuje planetu do kraja veka. Ali ko šiša planetu, da mi vidimo kakva klima očekuje našu staklenu bašticu u narednih sto godina. To ćemo saznati u toku ove godine, kada Republički hidrometeorološki zavod (RHMZ {
http://www.hidmet.sr.gov.yu/}) izradi moguća scenarija klimatskih promena u Srbiji.
Već vidimo da temperatura i kod nas lagano raste. Nivo mora nas ne zanima, nismo na moru, nećemo potonuti kao Tuvalu. Oluja će biti, ali će gubiti snagu dok stignu do nas sa Atlantika (Kiril nas je omašio). Izgleda da će naš najveći problem biti voda.
Ono što za sada znamo je da nam se lagano sa juga primiče Sahara. Ona će u narednih nekoliko decenija preći Sredozemno more. S druge strane, verovatno je da će padavine biti obilnije na severu Evrope.
Prema rečima Vladana Ducića, docenta Geografskog fakulteta, pojava polusušnih oblasti se očekuje jugoistočno od linije Negotin-Majdanpek-Kragujevac-Prokuplje-Jošanička banja-Tutin-Preševo (detaljnije {
http://www.b92.net/info/vesti/...11&nav_id=227195&fs=1}).
Mi dnevno unosimo oko 4 litra vode u organizam na ovaj ili onaj način. Za proizvodnju dnevnog unosa hrane trošimo 2000 litara vode, dakle 500 puta više. Za proizvodnju 1 tone žita potroši se 1000 tona vode. Zato će se eventualno smanjenje padavina pre svega odraziti na poljoprivredu.
Kumulativni efekat je sledeći: manje padavina - manji prinosi, skuplja nafta {
http://blog.b92.net/node/3781} - skuplja mehanizacija, veštačko đubrivo i transport, skuplja nafta - veća potražnja za biogorivom {
http://blog.b92.net/node/3971}, više zemlje za proizvodnju biogoriva - manje zemlje za proizvodnju hrane.
Dakle kako god okreneš, cene poljoprivrednih proizvoda će porasti. Subvencije poljoprivrednicima uskoro neće biti potrebne. Mi koji živimo u gradovima trošićemo na hranu veći deo svoje zarade nego danas. Čak iako budemo imali visok nivo poljoprivredne proizvodnje, na nas će uticati poremećaju u drugim delovima planete, ali o tome u sledećem nastavku serijala."
SLIKE:
Plodna ali suva zemlja: Njiva u jugoistočnoj Srbiji (za jedno sto godina)?
--------------------------------------------------------
http://blog.b92.net/node/4395 -Suočavanje s budućnošću VII - glad
Ivan Marović (16 Februar, 2007 - 12:12)
"Nekada je nedostatak vode u nekoj zemlji bio lokalni problem koji je rešavala vlada te zemlje. U XXI veku nedostatak vode će prelaziti državne granice i osetiće se i u onim zemljama u kojima vode ima dovoljno. Kako bude nestajalo vode problem neće biti žeđ nego glad.
Pošto je za proizvodnju 1 tone žita potrebno oko 1000 tona vode, uvoz žita je najefikasniji način da se uveze voda.
Zemlje već danas uravnotežavaju svoj bilans vode kroz trgovinu žitom.
Nedostatak vode za navodnjavanje se već oseća u zemljama čija poljoprivreda zavisi od irigacije. Reke presušuju, jezera nestaju, nivo podzemnih voda opada. U Kineskoj provinciji Qinhai polovina od 4077 jezera je presušila u poslednjih 20 godina (opširnije {
http://english.peopledaily.com...110/07/eng20011007_81708.html}). U provinciji Hebei koja okružuje Peking, presušilo je 969 od 1052 jezera. Čuvena Žuta reka je toliko opterećena da više puta nije uspela da stigne do mora u poslednjih desetak godina (opširnije{
http://www.soue.org.uk/souenews/issue4/yellowriver.html}). Kineski seljaci danas pumpaju podzemnu vodu za navodnjavanje sa dubine i do 300 metara.
Ukupna kineska proizvodnja žita je dostigla vrhunac od 392 miliona tona u 1998, da bi do 2005. pala za 34 miliona tona, što je više od kanadske godišnje proizvodnje žita. Da bi popunili manjak, Kinezi za sada koriste žito iz rezervi, ali će uskoro sve više morati da ga uvoze. Deficit vode u Kini postaje deficit hrane. Slično je u Indiji i Pakistanu.
Zemlje kao Japan, Alžir, Egipat, Iran i Meksiko namiruju veći deo potreba za žitom iz uvoza. Čitav region Bliskog istoka i Severne Afrike je uvoznik žita. Količina vode potrebna da se proizvede uvezeno žito jednaka je godišnjem protoku Nila kod Asuana. Može se reći da još jedan Nil utiče u ovaj region u vidu uvezenog žita.
Postoji teza da će se ratovi u XXI veku voditi oko vode. Kako je žito najefikasniji način za uvoz vode, najžešće bitke će se voditi na tržištu gde će ekonomska snaga biti važnija od vojne. Ali pogledajmo sledeću situaciju: Egipat, Sudan i Etiopija zavise od Nila. U Egiptu gde kiša retko pada, poljoprivreda je potpuno zavisna od irigacionih sistema koji se snadbevaju vodom iz Nila (ovako je već hiljadama godina). Populacija Egipta će sa nekih sedamdesetak miliona narasti do poliovine veka na oko 125 miliona. Sudan će sa nekih tridesetak narasti na oko 60 miliona stanovnika, a Etiopija, koja kontroliše gornji tok Nila, sa današnjih sedamdesetak na oko 170 miliona.
Trenutno najveći deo vode troši Egipat. Ako za pedeset godina Etiopija sa duplo većom populacijom bude uzimala više vode za svoju poljoprivredu, Nil će se u Sredozemno more ulivati ako potočić. A sad neka neko kaže Etiopljanima da ne diraju vodu kada im je BDP 860 dolara po glavi stanovnika, dok je u Egiptu čak 4300 dolara. Ovo predstavlja ne samo ekonomski, nego i bezbednosni problem.
Svake godine razlika između raspoložive i potrebne vode se povećava. Navodnjavanje, ali i rastuće potrebe gradova za vodom dovode do neminovnog deficita vode. Preterana eksploatacija podzemnih voda dovela je do nečega što se može nazvati food bubble economy - vode jednostavno neće biti dovoljno da se održi postojeća proizvodnja.
Intenzivno navodnjavanje je pomoglo da se u poslednjih pola veka svetska proizvodnja žita utrostuči, tako da ne bi trebalo da nas iznenadi ako nedostatak raspoložive vode bude doveo do pada proizvodnje. Iako je poljoprivredna površina koja se u Srbiji navodnjava zanemarljiva, rasprskavanje food bubble se neće zaustaviti na našim granicama.
Kako hrane bude sve manje, ona će biti sve skuplja, čak i u zemljama gde je bude dovoljno. U kombinaciji sa porastom cena nafte ovo neminovno dovodi do globalne ekonomske krize. Skuplje gorivo i skuplja hrana odraziće se na naš životni standard, način života uopšte i prioritete koje sebi postavljamo u životu. Ovo će konačno proizvesti strašne društvene i političke posledice, ali o tome u sledećem nastavku serijala."
SLIKE:
Reka: gde li je nestala?
Hleb: tri dinara ili trista dinara?
--------------------------------------------------------
http://blog.b92.net/node/4452 - Suočavanje s budućnošću VIII – kolaps
Ivan Marović (19 Februar, 2007 - 04:00)
"Uzmite čašu vode ili ne, bolje drmnite jednu rakiju. Ono što sledi je centralni post serijala, u kome ću pokušati da opišem moguće ekonomske i političke posledice globalne krize koja nam predstoji. Kriza nije prava reč, jer kriza dođe i prođe, a ovo što nas očekuje je nevesela budućnost.
Da budem jasan, ništa što uradimo u narednih nekoliko godina neće nam omogućiti da nastavimo dosadašnji rast. Naš izbor je lagano prizemljenje ili kolaps.
Nadam se da ste drmnuli tu rakijicu. Ovo što sledi je crni scenario odnosno kolaps.
Najpre da sumiram probleme sa kojima ćemo se suočiti. O nekima sam već pisao. Kao prvo, eksploatacija nafte će uskoro dostići vrhunac (
http://blog.b92.net/node/3781) i početi da opada. Ovo će donekle biti ublaženo povećanom eksploatacijom drugih (
http://blog.b92.net/node/3904) fosilnih goriva (pre svega uglja koji mnogo više zagađuje okolinu od nafte), ali će svejedno doći do povećanja cene energenata. Veće cene goriva povećaće isplativost proizvodnje biogoriva (
http://blog.b92.net/node/3971), zbog čega će deo poljoprivredne proizvodnje preći u energetski sektor, što će uticati na povećanje cena hrane. Na povećanje cena će uticati i sam rast cena nafte, a poljoprivredna proizvodnja će dodatno biti ugrožena zbog klimatskih promena (
http://blog.b92.net/node/4136), promena u režimu padavina, kao i zbog preteranog navodnjavanja (
http://blog.b92.net/node/4395), koje već prouzrokuje probleme u nekim zemljama.
Dodajmo na ovo još neke probleme o kojima nisam pisao, ali koji će učiniti stvari još gorim. Pre svega tu je demografski rast u zemljama u razvoju, seča šuma, erozija tla, širenje pustinja i polupustinja, smanjenje biljnog i životinjskog sveta, kolaps ribljeg fonda u okeanima, glad, zaraze, ratovi, povećanje broja neuspelih država (failed states)...
Da vidimo kako će izgledati XXI vek. Smanjena ponuda i skok cena nafte već je u poslednjih pola veka proizveo desetak energetskih kriza od kojih su najpoznatiji naftni šokovi iz 1973. i 1979. Ekonomske posledice koje su ovi šokovi izazvali mogu nam pomoći da pretpostavimo kako će izgledati sledeći naftni šok, ali imajmo u vidu da ovaj koji nam predstoji neće biti izazvan političkim već geološkim razlozima.
Rast cena nafte smanjiće ukupan privredni rast u svetu, a najpogubniji uticaj imaće na zemlje uvoznice nafte, jer što se više troši na naftu, manje ima za ostalo. Ovo će uticati na povećanje inflacije, nezaposlenosti i smanjenje potražnje. Državni prihodi od poreza će se smanjiti i prouzrokovati budžetski deficit. Ako države, suočene s inflacijom, pribegnu restriktivnoj monetarnoj politici, nezaposlenost će dodatno porasti, potražnja opasti, a recesija će se pogoršati. Ako se odluče da deficit pokrivaju štampanjem novca doći će do hiperinflacije i drastičnog pada proizvodnje.
Ako ovo suviše liči na ekonomsku analizu probajte da se setite početka devedesetih. Kada nam je uveden embargo, cena benzina je skočila na 5 maraka po litru, uskoro je došlo do pada proizvodnje, hiperinflacije i opšteg osiromašenja. Ono što smo preživeli početkom devedesetih je dobrodošlo iskustvo, ali sa jednom razlikom - sledeći put nećemo moći da sednemo na voz i odemo do Mađarske ili Bugarske u nabavku.
Svi protivnici globalizacije će moći da slave - skuplja nafta znači pre svega veće troškove transporta, a jeftin transport je u osnovi globalizacije (zato Kinezi mogu da prave sve one pinkle u Kini, a prodaju ih u Bloku 70). Potrošači će biti mnogo više upućeni na lokalne proizvođače, što znači da će kafa, čokolada i banane ponovo postati luksuzna roba. Hrana će takođe biti skuplja i mahom lokalna i sezonska, a njen udeo u ukupnoj potrošnji prosečnog domaćinstva će biti veći nego danas. Veliki trgovinski lanci ustupiće mesto malim prodavnicama sa malom ponudom robe.
Značajan deo dohotka trošiće se na prevoz i na grejanje. Blage zime usled klimatskih promena umanjiće deo tih troškova, ali će štete uzrokovane olujama, poplavama i klizištima biti sve teže nadoknađivati. Automobili će postati luksuz, većina ljudi će koristiti javni prevoz, bicikle i konačno železnicu. Opterećenje električne mreže biće povećano, zbog čega može doći i do restrikcija.
Na globalnom planu nestašica nafte dovešće do tenzija između velikih uvoznika i izvoznika nafte. Bliski istok će biti još nestabliniji nego što je danas. I drugi regioni biće u haosu, pre svega podsaharska Afrika. Klimatske promene, erozija tla, širenje sušnih oblasti, a kasnije i rast nivoa mora dovešće do migracija stotina miliona ljudi.
Zemlje sa stabilnim ili negativnim prirodnim priraštajem će usvojiti izrazito ksenofobičnu imigracionu politiku u strahu od pridošlica iz područja gde je došlo do demografske eksplozije (tad će Srbija posthumno dodeliti orden Ahtisariju). Porast ksenofobije u kombinaciji sa visokom nezaposlenošću, uzdrmanim penzionim i zdravstvenim sistemom i starom (a samim tim i konzervativnom) populacijom dovešće do porasta desničarskih političkih pokreta. Zemlje u razvoju u kojima je došlo do populacione eksplozije preživeće pravu maltuzijansku katastrofu, rast siromaštva, gladi i zaraza, ratove i raspad čitavih država.
Na kraju krajeva, svet će se nakon stotinjak ili više godina stabilizovati sa stanovništvom koje broji milijardu ili dve milijarde stanovnika, sa razorenim ekosistemima, uništenom ekonomijom i zagađenom planetom. Demokratija, ljudska prava i slobode, kapitalizam, socijalizam, ništa neće imati smisla. Postoji i mogućnost da u tom haosu eksplodira i poneka nuklearna bomba, ili da temperatura usled globalnog zagrevanja poraste dovoljno da ugrozi najveći deo života na Zemlji (ovo se već desilo krajem Perma, kada je 90% živih vrsta izumrlo).
Ali i da se veći deo ovoga ne desi, dovoljno je loše. U pitanju je klasičan scenario overshoot and collapse, kroz koji su prošle mnoge civilizacije, ali nikada do sada na globalnom nivou. Dobra vest je da kolaps nije neminovan. Tehnologija koja će nam omogućiti lagano prizemljenje postoji, potrebna je samo politička volja da se primeni.
Evropska Unija već preduzima neke korake da svoje prizmeljenje učini što laganijim, a na svu sreću mi smo u komšiluku. Čak iako SAD, Kina, Rusija i druge velike zemlje ne budu činile ništa, mi možemo da učinimo nešto i da time povećamo svoje šanse za opstanak. Ali šta da učinimo? O tome u sledećem nastavku serijala."
SLIKE:
Budućnost: ima li nade?
Red: nije rasprodaja
Rad: i to ručni rad
Disciplina: odrastanje u novom svetu
--------------------------------------------------------
[Ovu poruku je menjao Ne znam dana 13.03.2007. u 12:32 GMT+1]