Sima Kokotović
62. BERLINSKI FILMSKI FESTIVAL (1)
Berlinale - prvi dani
...
Među filmovima prikazanim tokom prvih dana filmskog festivala u Berlinu, u žiži interesovanja našao se film U zemlji krvi i meda. Film Anđeline Džoli, gledan iz srpske perspektive, deluje zastrašujuće. Predstave Srba su u tolikoj meri negativne da su na granici potpune negledivosti. Srpski vojnici čine najgora moguća zlodela sa smeškom na licu, ili sa izrazom koji odaje iskonsko uživanje. Ta doza naslađivanja junaka u brutalnom silovanju i hladnokrvnom ubijanju vrlo retko se može videti u današnjim filmovima, van okvira horora. Ne želim da izdvajam određene momente, ali rešetanje iz mitraljeza uz grohotni smeh je jedan od najzastupljenijih momenata u ovom ostvarenju. Prema izjavi rediteljke, namera je bila da se zločini predstave što živopisnije i deluju što nepodnošljivije, budući da je prema mišljenju rediteljke ratni film koji izbegava takav stepen hororičnosti neefektan ratni film.
Međutim, ovakav prikaz strahota rata rezultira jednodimenzionalnim efektom koji priziva banalne stereotipe iz recimo brojnih akcijaša iz 80-ih, gde je podela na pozitivce Švarcija ili Stalonea i brojne negativce sa kojima se oni susreću, apsolutno crno-bela, maksimalno stilizovana i svedena.
Rečenice koje izlaze iz usta Radeta Šerbedžije, koji tumači glavnog komandanta srpskih trupa i koje nude nekakvu pozadinu motiva sprske vojske, imaju smisla samo na nivou stereotipa o stavu prema međunacionalnom pitanju na ovim prostorima tokom Drugog svetskog rata. Takva banalizacija po sebi nije problem, ali kada je navodna namera filma da doprinese razmatranju strahota jednog građanskog rata, kako bismo kao društvo nešto naučili i tako doprineli miru u svetu, po rečima Džolijeve, onda se takav postupak manifestuje kao krucijalna nedoslednost, i u određenom smislu kao ograničenje samog filma.
Na pitanje novinara zbog čega je izbegla dublje promatranje rata i zašto se nije pozabavila samim uzrokom konflikta, rediteljka je odgovorila da je u pitanju umetničko delo, te da umetnost po sebi može da se tumači na brojne načine, a da je pravo kritičara da film vidi kao nedovoljno ozbiljan, dodajući kako su mnogi rekli da ovo ostavrenje dočarava pravo stanje stvari, i da ona smatra da je pružila pravi prikaz horora rata na prostoru Bosne. Na pitanje filmske kritičarke Sandre Perović zašto je u filmu prikazana samo srpska vojska kao zločinačku, i da li rediteljka smatra da je bilo žrtava i na hrvatskoj i na srpskoj strani, Džolijeva je izjavila da smatra da ih je sigurno bilo na svim stranam, odnosno da su sve žene Bosne propatile. Njena želja je bila da prikaže žrtve koje rat prouzrokuje, i da se zbog toga ona opredelila samo za jednu stranu.
O samoj postavci filma, kao ljubavnoj priči usred grozota rata, ne vredi mnogo govoriti, pošto je odnos glavnih junaka slabo smislen i razrađen, odnosno ni u jednom trentuku nam nije pojašnjeno šta se tačno među ovim akterima događa.
popboks