Vidim da ima ovde potpuno suprotnih mišljenja. Od ubijanja bez razmišljanja do empatične ljubavi i simbioze sa prirodom i svim njenim osobinama takođe bez razmišljanja.
Ok, hajmo da rasčitimo situaciju.
Ljudima upravlja amigdala i bazični primitivni deo mozga, kao što već rekoh mnogo puta. Takođe sam već pomenuo u nekoj temi, ali ko zna ko je to pročitao a još manje zapamtio, da neki ljudi imaju urođen strah od zmija koji
nije svestan. Hajmo da preciziramo: Kod tih ljudi se na sam pogled na zmiju, pre nego što uopšte slika zmije dođe do svesti, aktivira primitivni deo mozga za strah i agresiju, amigdala, i odmah aktivira bežanje. Svest je isključena iz tog procesa, ne postoji, to se dešava brže nego što signal slike uspeva da stigne do svesti, i svime time komanduje primitivni deo mozga mnogo stariji od svesti koji tim postupkom upravo spašava goli život.
Znam osobu koja je tako odreagovala kada je ugledala
igračku zmiju! Dakle, tu ne postoji način da ta osoba to spreči (eventualno da ide na specijalnu terapiju ali to je druga tema).
Prema tome:
zmije nisu naši prijatelji i bazični deo mozga koji je mnogo stariji od vaše svesti to već zna, i to na osnovu evolutivnog iskustva.
Ja očigledno nisam taj tip kome amigdala reaguje na zmiju, u suštini ih se ne plašim ali takođe ne smatram ni da bih trebao/morao da imam ljubav prema njima (kao ni prema stršljenovima), i moja odluka da ubijem ili ne ubijem zmiju je zasnovana na oprezu a ne na strahu.
Ova mi je delovala opasno baš zbog toga što je spora i što nije pobegla kada sam sklonio gomilu granja, čime se uvećava opasnost da naletim na nju neki sledeći put i zgazim je sasvim slučajno, a to bi imalo neodređene posledice. Mogao sam da je sklonim negde daleko, ali bi se verovatno ubrzo (danas, sutra) vratila na to isto mesto jer je tu bunar/voda, tako da to nije bilo rešenje. Imam i ja empatiju ali čini mi se da je razum odlučio da je ovaj put ovako sigurnije.