Citat:
Velika je mastarija samoregulisuce drustvo koje zivi ideje liberalnog kapitalizma, slobodnog tzista u istoj meri kao i komunizam. Sve su to teorije i nemaju bas dodirnih tacaka sa stvarnoscu.
Tačno, potpuno liberalni kapitalizam je podjednako utopija kao i potpuni komunizam, ali iz skroz različitih razloga. Potpuni komunizam je utopija jer nije u skladu sa ljudskom prirodom i jednostavno ne može da postoji bez represije i države dadilje koja će sve to da kontroliše, tzv. "nanny state", dok je liberalni kapitalizam utopija, jer ne odgovara onima koji su na vlasti. Jednostavno u takvom sistemu, biti političar više ne bi bilo tako unosno zanimanje i ne bi mogli da zavlače ljudima ruke u džep koristeći razne floskule tipa "think about the children". Tako da, o takvim uređenjima ne vredi ni pričati van nekih teoretskih okvira, barem za sada. Ono o čemu možemo da pričamo su uređenja koja su trenutno moguća i koja su isprobana u praksi. Dakle sa jedne strane imamo socijalne eksperimente (koji su vremenom trebali da evoluiraju u pravi komunizam), oprobane u nekim državama poput SFRJ, SSSR, Istočnoj Nemačkoj, a da ne zaboravimo, takav sistem u praksi možemo videti i danas ako pogledamo Severnu Koreju. Sa druge strane imamo moderni kapitalizam (koji bi vremenom trebao da evoluira u liberalni kapitalizam) i koji kud i kamo dobro funkcioniše. Mislim, treba samo pogledati koje su to zemlje čije se ekonomsko uređenje zasniva na kapitalizmu i shvatiti da su upravo te zemlje trenutno najrazvijenije na svetu i nude svojim građanima najveći standard... USA, Nemačka, UK, Franscuska, Kanada... Dakle, jasno je da je takvo kapitalističko uređenje, sa sve svojim manama kojih nesumljivo ima, najbolje što trenutno imamo, naravno ako ćemo da pričamo o izvodljivim stvarima. A ako ćemo da maštamo, onda možemo da pominjemo i potpuni komunizam i liberalni kapitalizam, mada je moje skromno mišljenje da bi ovo drugo bilo mnogo izvodljivije u praksi imajući u obzir ljudsku prirodu, jer za razliku od komunizma, poštuje individualnost, ljudske slobode, različitost, itd., a pošto je činjenica da su ljudi različiti i po fizičkoj konstituciji i po sposobnosti i po željama i ambicijama i u mnogim drugim stvarima, mislim da je stvar jasna. A da bi komunizam bio uspešan, potrebno je da se prvo odradi genetski inžinjering nad ljudima kako bi zaista svi bili isti i jednaki.
Citat:
Pa odgovor ti se sam nameće. Društvo bez pohlepe.
Sjajno. Kao kada bi rekao da je za eliminaciju saobraćajnih nesreća jedino potrebno napraviti auto koji se ne sudara. Mislim, onako lepo zvuči, ali je trenutno nemoguće napraviti. Pazi, pohlepa kao pohlepa je u ljudskoj prirodi već stotinama i hiljadama godina i predstavlja svojevrsni odbrambeni mehanizam svakog živog bića. Mislim, da pećinski čovek nije bio pohlepan pa da unapred sakupi hranu za zimu (znači više nego što mu treba), drva, alat... verovatno bi prva sledeća zima značila kraj ljudskog roda. Hebi ga, tada baš i nisi mogao da sedneš u auto i odeš do najbližeg pećinskog supermarketa ili naručiš da ti neko doveze drva na kućnu adresu. Istina, danas sve to može, i sve je dostupno, ali hebi ga, ne možeš ti za dan promeniti milione godina evolucije. Tako da, osim ukoliko ne planiraš da živiš još nekoliko milenijuma, jedino što ti preostaje, jeste da naučiš da živiš sa tim i da se navikneš na to da je deo ljudske prirode, iako neki uspevaju ili naizgled uspevaju da je potisnu. Mada, ja još uvek nisam upoznao osobu koja bi odbila povišicu plate, koja ne bi volela da dobije neki keš na nekoj nagradnoj igri, koja ne želi da ima dobar auto, veliku kuću, nabudženi mobilni telefon, brz računar, nakit, kvalitetnu hranu, udobnu odeću i obuću, itd. ili barem jednu od tih stvari. Ako ćemo realno, sve je to pohlepa, jer nie neophodno za preživljavanje. Ako ćemo da karikiramo, svako ko želi kuću veću od 10kvm je pohlepan, jer realno može da se živi i u 10 kvadrata. Ma može i u pet. I šta sad ? Ono što pokušavam da kažem jeste da nema prevelike razlike između onog ko ima kuću od 20 kvadrata, a želi onu od 100 i onog ko već ima kuću od 100 kvadrata, a želi onu od 250. I jedan i drugi su pohlepni, jer žele više nego što im realno treba.
Citat:
Ko je danas sretan? Rekao bi onaj koji ima para, je'l. Nešto nisam primjetio da je baš tako, posmatrajući imućne ljude iz svoje okoline.
Materijalna dobra su mnogima postala jedini cilj.
Ali za okretanje ka drugim vrijednostima je potreban malo viši nivo svijesti.
Pa ja nešto nisam primetio da su srećni i ovi što nemaju para, posmatrajući siromašne ljude iz svoje okoline. Naprotiv, upravo kod takvih ljudi češće nailazim na nervozu, neprijatno i svadljivo ponašanje, psovke, prezir prema svakome ko ima više od njih i slično. Da, sve to rade od sreće. Inače, sreća je popričično relativan pojam i obično nema trajni karakter. Mislim, šta je sreća ako ne privremeno stanje svesti ? Recimo, smuvaš se sa devojkom na koju se već dugo ložiš i naravno da ćeš neko vreme biti srećan. A onda recimo počneš da uviđaš njene mane ili se jednostavno navikneš na tu vezu ili dođe do raskida veze i ta sreća polako splasne. Isto tako i ako dođeš do većih para, u prvom trenutku budeš srećan, pa se navikneš na to i više nisi srećan kao što si bio. Ili kupiš nov auto, u početku nema srećnijeg čoveka od tebe, a onda se vremenom navikneš na taj auto i više to ne smatraš nečim ne znam ni ja kako velikim, niti si nešto bog zna kako srećan što imaš auto. Dakle, sreća kao neko trajno stanje svesti ne postoji ili je barem ja nisam primetio. Hoću reći, još nisam sreo čoveka koji je svaki dan raspoložen, nasmejan, bez briga... Istina, ima ljudi koji lakše prihvataju neke stvari i manje se nerviraju oko istih, ali to ne mora nužno značiti da su oni srećni u pravom smislu te reči. Tako da, ne vidim šta si hteo da postigneš tom konstatacijom o nesrećnim bogatim ljudima.
-Odracuonogakomijedrpiorazmaknicu.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti