Neviđene gluposti se pišu o stambenom fondu.
Izdvajanje za solidarnu stambenu izgradnju bilo je simbolično. Za ceo radni vek, prosečan radnik nije uložio u fond ni koliko bi dovoljno da se kupi 5 kvadratnih metara stana.
Praktično sva stambena izgradnja potekla je iz profita firme. Iako su firme, formalno, bile u vlasništvu zaposlenih, profit je pripadao, kako se tada govorilo, društveno političkoj zajednici.
Naravno, samoupravljačima nije odgovaralo da profit izlazi iz firme, pa su najcenjeniji direktori bili oni čije su firme na kraju godine iskazivale što manji profit. Kako se sredstva na bi odlivala iz firme, firme su kupovale stanove (ili su davali druge benificije zaposlenima). Deo tih stanova je deljen na osnovu nekakvih lista prioriteta, a deo su bili, takozvani, "kadrovski" stanovi, tj. dodeljivali su se kao stimulacija stručnjacima da ostanu u firmi.
Svi ti stanovi su, formalno, bili u vlasništvu firme, ali su mogli biti nasleđeni - stambeno pravo je bilo nasleđivano. Kada je sve puklo, oni koji su dobili stanove od firme mogli su da ih otkupe za simbolične iznose.
Drugi deo stanova ljudi su kupili ili napravili tako što su uzeli kredit. Krediti su davani po nerealnim kamatnim stopama, pa je pri kraju otplate kredita rata bila mnogo manja (efektivno) nego na početku. U tom smislu, i ti stanovi su "poklonjeni", odnosno plaćeni su mnogo manje nego što je bila njihova tržišna vrednost.
Naravno, svi smo mi na kraju to platili. Platili su oni koji nisu dobili stanove, platile su firme kojima su oteti stanovi iz njihovog vlasništva i prodati u bescenje, platile su štediše koje su za svoje depozite dobijale manju kamatu od stope inflacije. A onda se lepo štednja 2 puta "resetovala", prvi put "stara devizna štednja", drugi put hiperinflacija.
I ta stara devizna štednja je bila otimačina od štediša. Uvoznici su kupovali devize po kursu ispod ekonomskog, prodavali uvoznu robu po cenama ispod tržišnih (jer je u kalkulaciji cene bila nerealna cena uvoza), na kraju su oni koji su štedeli devize ostali be svojih uloga.
Sve to pa još gomila promašenih investicija (Feni, Obrovac kao najveći promašaji, što ne reći i železara Smederevo), ostavili su nam fini dug.
Izdvajanje za solidarnu stambenu izgradnju bilo je simbolično. Za ceo radni vek, prosečan radnik nije uložio u fond ni koliko bi dovoljno da se kupi 5 kvadratnih metara stana.
Praktično sva stambena izgradnja potekla je iz profita firme. Iako su firme, formalno, bile u vlasništvu zaposlenih, profit je pripadao, kako se tada govorilo, društveno političkoj zajednici.
Naravno, samoupravljačima nije odgovaralo da profit izlazi iz firme, pa su najcenjeniji direktori bili oni čije su firme na kraju godine iskazivale što manji profit. Kako se sredstva na bi odlivala iz firme, firme su kupovale stanove (ili su davali druge benificije zaposlenima). Deo tih stanova je deljen na osnovu nekakvih lista prioriteta, a deo su bili, takozvani, "kadrovski" stanovi, tj. dodeljivali su se kao stimulacija stručnjacima da ostanu u firmi.
Svi ti stanovi su, formalno, bili u vlasništvu firme, ali su mogli biti nasleđeni - stambeno pravo je bilo nasleđivano. Kada je sve puklo, oni koji su dobili stanove od firme mogli su da ih otkupe za simbolične iznose.
Drugi deo stanova ljudi su kupili ili napravili tako što su uzeli kredit. Krediti su davani po nerealnim kamatnim stopama, pa je pri kraju otplate kredita rata bila mnogo manja (efektivno) nego na početku. U tom smislu, i ti stanovi su "poklonjeni", odnosno plaćeni su mnogo manje nego što je bila njihova tržišna vrednost.
Naravno, svi smo mi na kraju to platili. Platili su oni koji nisu dobili stanove, platile su firme kojima su oteti stanovi iz njihovog vlasništva i prodati u bescenje, platile su štediše koje su za svoje depozite dobijale manju kamatu od stope inflacije. A onda se lepo štednja 2 puta "resetovala", prvi put "stara devizna štednja", drugi put hiperinflacija.
I ta stara devizna štednja je bila otimačina od štediša. Uvoznici su kupovali devize po kursu ispod ekonomskog, prodavali uvoznu robu po cenama ispod tržišnih (jer je u kalkulaciji cene bila nerealna cena uvoza), na kraju su oni koji su štedeli devize ostali be svojih uloga.
Sve to pa još gomila promašenih investicija (Feni, Obrovac kao najveći promašaji, što ne reći i železara Smederevo), ostavili su nam fini dug.