Citat:
ademare:
Pisac , ne pisac pokretac teme , vec onaj drugi pisac kilometarskih postova , ko zna zbog cega je umislio da su Nagon i Volja jedno isto ???? Dva dijametralno suprotna pojma , on uporno izjednacava ???
Naravno da se između volje i nagona ne može baš staviti znak jednakosti, bio sam ja svestan toga i dok sam pisao svoj kilometarski komentar, ali neće biti da nemaju baš ništa zajedničko. Zato to nisam posebno obrazlagao, jer sam već otišao previše u širinu. Pošto vidim da kipiš od uvida i saznanja, ne budi lenj i škrt pa podeli to sa nama ubogima. Hm da, ako je ikako moguće, ne stavljaj blank ispred interpunckije, izbaci milion smajlija i dva miliona zamenica tipa ovaj, onaj, ovi, oni i slično. Previše liči na jednog(opet zamenica) koji poslednjih godina iskače iz frižidera. Ekonomičnije upotrebljavaj velika slova, ne odaje utisak pismenosti.
Da, to što ti biblija nije interesantna, pa to je samo tvoj problem i hendikep. Slikovnice su interesantne, da li si razmišljao u tom pravcu?
Zamalo da zaboravim. Nema ni najmanje potrebe da budeš tako tajnovit i delikatan. Ako nemaš myda da sagovorniku kažeš u lice šta misliš, ne moraš se ni javljati na temu, tim pre što se baviš ličnostima forumaša, a ne samom temom.
pisac
Da, to je realnost, ali zar ta realnost nije u saglasnosti sa tvojom postavkom o borbi za teritorije i hranu, za resurse? Drugo, šta je starije, razvoj nauke, tehnike i umetnosti, kulture uopšte ili osvajanje? Šta je sprečavalo Kineze da pre Britanaca dođu do amerike ili australije? Pa upravo niži stepen razvoja nauke, ali i kulture uopšte, a tek posle toga dolazimo do ratova i osvajanja. Uostalom, ako ćemo da idemo toliko daleko, ne može se poreći da je anglosaksonska kultura kao specifičan deo judeohrišćanske osvojila svet i nametnula svoje viđenje društvenih i ekonomskih odnosa u čitavom svetu. Koliko je to dobro ili loše, možemo da raspravljamo, to svakako jeste veliko pitanje. Industrijska revolucija, pokretna proizvodna traka, masovna i automatizovana proizvodnja dobara, sve je to krenulo u svet iz tog(anglosaksonskog) dela sveta. Takođe, univerziteti i obrazovanje, pravo glasa, ravnopravnost polova itd. Još jedna vrlo bitna stvar: uspeli su da posle wwii ostave iza sebe sve religijske i etničke razlike, ne vode ratove na tu temu. Građanski i verski ratovi na tlu evrope kakve smo imali devedesetih na balkanu, oni su vodili pre dva tri veka. Meni se nimalo ne dopada njihova današnja politika bombardovanja Iraka, Libije ili neke petnaeste zemlje, ali se ne može poreći da ti ratovi nisu motivisani verskom ili nacionalnom mržnjom, već čistim ekonomskim interesom. Na području bivšeg sssr-a je bilo manjih ispada, imajući u vidu veličinu bivšeg carstva. Kod nas na balkanu, klanica. Zbog čega? Klali smo se kao najprimitivnija plemena, to je ta razlika o kojoj govorim. Još jedna stvar, imali su reformaciju, humanizam i renesansu koji su i nas, jedva malo istočnije zaobišli, a u krilu neke Kine ili Japana se nisu mogli ni desiti.
Drugo, ovo u vezi uslova. Pa dobro, u pravu si, do pre vek dva teško da se neko mogao baviti naukom ili umetnošću, a da nije bio iz viših slojeva. Da li su kinezi imali plemstvo, zašto oni to nisu iskoristili?
Što se duše tiče, postoji zilion pristupa i teza. Od toga da ne postoji, do toga da postoji. Da li je večna ili ne, stvorena ili nestvorena, da li je smrtna ili besmrtna itd. Ko želi neka istražuje.
Po mom viđenju stvari, u koje naravno nisam siguran, duša je večna tj. besmrtna, ali je napravljena od neke fine tvari koju mi kao ljudi ne percipiramo. Oni koji dobro poznaju sveto pismo kažu, da postoji viša i niža duša itd, ali su to već malo zakukuljene i zamumuljene koncepcije. Kako se u to uklapa reinkarnacija? Pogledi u literaturi idu od toga da se kroz mnoge živote na zemlji duša usavršava i prolazi kroz razne stadijume razvoja, do toga da svaka ima samo dva tri života. Evo, negde sam pročitao podatak da je za rođenje genija kakav je Mocart bilo potrebno stotine ili čak hiljadu inkarnacija. Kako ja to vidim? Rekao bih da se čovek, osoba, ličnost rađa, živi i umire jednom i to je to, jer je čovek = duša + telo. U svakom novom životu duša oblači novo odelo, tj. novo telo, ali se ne seća svog prethodnog života, jer bi to u najmanju ruku bila šizofrenija i patologija, ne možeš živeti jedan život, a sećati se dva. Zato nema lične besmrtnosti, jer i kada se ista duša ponovo rodi u nekom drugom telu, to je potpuno novi čovek. E sad, nije nemoguće da se ponekad desi kratki spoj u sistemu, pa se Pera seti da je živeo pre sto godina na nekom drugom mestu kao Žika. Da li su u pitanju stvarna sećanja ili neki oblik patologije, pitanje je.
Da se vratim na ono pitanje o mnoštvu i jednom, a motivisano tvojom tezom o čovečanstvu kao organizmu, odnosno pojedincu kao ćeliji u tom organizmu(da ne pretražujem temu, mislim da si rekao nešto ovako). Ima i takvih teza, a tu bi mogla da se uklopi volja, naročito onako kako je vidi Šopenhauer, kao supstancu potpuno istu u svima nama(nešto kao voda u čoveku, u telu svakog čoveka je ista H2O). U tom smislu, svi smo mi delići jednog istog Boga(ili nekog drugog entiteta nazovi ga kako hoćeš), ali smo padom u odvojenost izgubili vezu sa njim, pa sada lutamo. Poenta je u tome da u okeanu ima mnogo vode, ali svaka kapljica je iste prirode tj. suštinski, potpuno ista ona voda iz okeana. Za kapljicu je problem da se seti da je deo tog okeana. Vajninger je to obrazložio na način koji mi se mnogo dopada, otprilike ovako: čovek pokušava da se pronađe u svojim porivima, a Bog u čoveku. Tj. Bog se podelio u mnoštvo da bi iskusio kako je to biti čovek: ubica, silovatelj, razbojnik, naučnik, monah, umetnik, zemljoradnik, vozač formule jedan svejedno.
E sad, rekao si da si imao neka iskustva, ali ih nisi podelio sa nama. Da li je nepristojno tražiti da ih podeliš sa nama na forumu? Evo, krenuću od sebe. Dva tri puta mi se desilo sasvim slučajno, u poslednjih desetak godina da u razgovoru sa prijateljima ili kolegama doživim fleš, bljesak kako hoćeš koji nije bio indukovan nikakvim spoljnim nadražajem(ili ga ja nisam detektovao), a još manje mojom namerom jer u tim trenucima o tome uopšte nisam razmišljao. Dakle, sedim tako sa društvom negde, razglabamo neku neobaveznu temu i odjednom u deliću sekunde fleš vauuu, šta je ovo? Gledam u čoveka i u njemu vidim sebe, tj. ja sam on, ja gledam kroz njega. Ne kroz njega kao da je providan ili da vidim predmete kojima je on prepreka za moj pogled, nego kao da sam u njemu, ali nisam u njemu. Konfuzno znam, reči su nemoćne. "Sećam" se da sam "nekada" "negde" "ja" bio on. Ovo "nekada" i "negde" je upravo sada i ovde, tj. u trenutku i na mestu gde se sve dešava, a ovo "ja" nisam stvarno ja, nego neko drugi koji gleda i kroz mene i kroz njega, ali se u datom trenutku setio da je nekada i negde bio i on, a ne samo ja.
Jel da da ništa niste shvatili? Drago mi je zbog toga.