janic privatnik
Član broj: 224382 Poruke: 10 93.86.147.*
|
Evo opet da malo dodamo,clanak u politici ,od nedelje,16.08.2009,gde se postavljaju neka pitanja i odgovori se namecu sami ili su dati odavno.Sto se tice novog goriva sto je otislo za Rusiju iz Vince apsolutni krivac je rukovodstvo Vince sto je dozvolilo tako nesto,saviju kicmu i da bi imali rukovodecu poziciju rade sve sto im se servira odozgo.Govori se o nekim milionima dolara koji su nestali na relaciji Vlada-Institut,u sta ja ne verujem,a koji su dobijeni od amera za to gorivo.Evo clanka:
Razgovor nedelje: Jasmina Vujić, predsednica Udruženja dekana nuklearnih fakulteta SAD
Uranijum vraćen pod pritiskom Amerike
Da smo dobro pregovarali mogli smo u istom paketu rešiti problem otpada i dugogodišnje finansiranje Instituta u Vinči, umesto što se zadužujemo, kaže profesorka s Berklija
Jasmina Vujić Foto M. Mijušković Bila je đak generacije Šabačke gimnazije, diplomirala s prosekom preko devet i magistrirala na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, osam godina radila u Nuklearnom institutu „Vinča”, a doktorske studije odvele su je u SAD. Od 1992. godine profesor je na čuvenom Kalifornijskom univerzitetu u Berkliju, gde je 1. jula 2005. godine preuzela dužnost dekana Fakulteta za nuklearnu tehniku, kao prva žena dekan na jednom fakultetu za nuklearnu tehniku u SAD. Od 1. jula ove godine nalazi se na čelu udruženja dekana svih nuklearnih fakulteta u ovoj zemlji, a ima ih skoro pedeset.
Već ovih nekoliko redova dovoljni su da prepoznamo Jasminu Vujić, s kojom je nobelovac Stiven Ču, ministar energetike u vladi novog američkog predsednika Baraka Obame, ove godine vodio više dugih razgovora o prednostima i manama nuklearne energije. S Jasminom, koja uživa ogroman ugled u najvišim stručnim krugovima, ali i patriotskim organizacijama srpske dijaspore, razgovaramo za „Politiku” o svetskim i ovdašnjim nuklearnim prilikama, pogubnom mešanju politike u nauku, Zadužbini naših elektroinženjera u SAD, čiji je osnivač...
Udruženje dekana vodi aktivnu kampanju za ponovnu izgradnju nuklearki u SAD?
Amerikanci su nekada imali primat u dizajnu i izgradnji nuklearnih elektrana. U poslednje tri decenije oni su izgubili ne samo tu prednost, nego i znanje. Od početka osamdesetih ništa nisu gradili. Politika Klintona i Gora bila je izuzetno antinuklearno raspoložena i za tih osam godina smanjen je kompletan istraživački rad. Naša organizacija insistira na tome da se napravi dugoročna strategija u svim oblastima u kojima se primenjuje nuklearna tehnologija. Takođe, i da se javnost upozna koje su prednosti energije iz ovog izvora. U Vašingtonu bar jednom godišnje razgovaramo sa senatorima, kongresmenima i ministarstvima koja opredeljuju budžet.
Klima se menja?
Događaji od 11. septembra na neki način su ih probudili. Javile su se struje koju su pritiskale vladu da napravi nezavisnu energetsku politiku, da zemlja ne zavisi od uvoza nafte i gasa. To se desilo Francuskoj sredinom sedamdesetih, kada su cene nafte skočile. Njihova vlada tada je rekla: „Mi nemamo prirode resurse, ali ne možemo da zavisimo ni od koga spolja i počinjemo aktivnu izgradnju nuklearnih elektrana”. Oni su povećali procenat udela nuklearki u proizvodnji struje na 80 odsto. Amerika ima 104 nuklearne elektrane, a taj procenat je tek 20 odsto. Azijske zemlje su takođe shvatile da ako žele da smanje zagađenje životne sredine, a termoelektrane na ugalj su najprljavije, jedino im nuklearna energija može pomoći. Kina trenutno gradi 12 nuklearnih elektrana...
Gde je Srbija u nuklearnim relacijama?
Posle akcidenta u Černobilju kod nas je nastala paranoja, tako da je donet zakon koji je stopirao gradnju nuklearki na prostoru bivše SFRJ. Krajem godine taj zakon ističe, a u neku ruku se ne zna ni da li važi jer je u međuvremenu promenjeno toliko država. Međutim, mi smo izgubili veliki broj kadrova koji su se rasuli po svetu. Takođe, ovde se za nauku malo izdvaja, svega oko 0,3 procenta, za razliku od sveta gde je to 3 do 5 odsto. Nažalost, iako imamo vlade koje se menjaju, jedna konstanta ostaje: ministri za nauku se biraju po političkoj pripadnosti, a ne po stručnosti, pa se samim tim i ne mešaju mnogo u sopstveni posao.
Šta se dešava s Nuklearnim institutom u Vinči?
Veliku bitku vodili smo 2003. godine s tadašnjim ministrom Draganom Domazetom da se „Vinča” očuva, pošto je bila ideja da se rasparča na četiri-pet delova i prodaju nekretnine. Poslala sam jednu peticiju širom sveta i za dve nedelje dobila oko 150 potpisa podrške akademika i naučnika u najvećim institutima i univerzitetima, koji su potekli iz „Vinče”. Štrajk zaposlenih, prepiske i natezanja trajala su do januara 2004. godine. Vlada je pala, a „Vinča” opstala. Sada je ponovo na tapetu, a povod je istrošeno radioaktivno gorivo.
Hoćete li čitaocima pojasniti o čemu se radi?
Kod nas važi pravilo: oni koji nešto znaju, uopšte se ne pitaju! U doba Domazeta i Svilanovića, pod pritiskom Amerikanaca, sveže nuklearno gorivo, koje smo sredinom sedamdesetih platili veoma mnogo, vraćeno je Rusiji. Da su umeli da pregovaraju, mogli su da postignu sporazum da se istovremeno rešimo i radioaktivnog otpada, koji je mnogo opasniji, a „Vinči” obezbedimo finansiranje za još deset godina. Novac koji smo dobili od Međunarodne atomske agencije u Beču nije bio dovoljan da se izmesti taj otpad. Pare su potrošene da se napravi ograda, da navodno ne bi ušli teroristi i slično...
Koliko je skupo uklanjanje radioaktivnog otada?
Potrebni su posebni kontejneri, robotika koja će omogućiti pristup, specijalni transport i prerada. Najnovija ideja ministra za nauku bila je da „Vinča” uzme kredit od dvadeset pet miliona dolara kod neke banke, što nije izvodljivo jer je to budžetska ustanova koja po zakonu ne sme da se zadužuje. Kada su to shvatili, pod raznim pritiscima guraju osnivanje javnog preduzeća za upravljanje nuklearnim objektima u Srbiji. Koji su to objekti? Svi su u „Vinči”. Praktično cepaju naš jedini nuklearni institut, odvajaju laboratoriju za zaštitu, reaktorsku tehnologiju... Za direktora postavljaju mr Radojicu Pešića, koji je bio pomoćnik bivšeg ministra Domazeta, a Domazeta za predsednika Upravnog odbora.
Postoji li zaista opasnost od krađe?
Otpad je toliko radioaktivan da bi svako ko bi mu nestručno prišao bio mrtav. Realnije je da neko poželi da se domogne svežeg goriva. Tip reaktora u „Vinči” koristio je visokoobogaćeno gorivo od 80 odsto uranijuma 235, a za izradu nuklearne bombe potrebno je preko 93 odsto. Međutim, posle 11. septembra Amerikancima je smetalo da male države imaju visokoobogaćeno gorivo i oni su pritiskali da se vrati u zemlju porekla. Pošto su nestručnjaci vodili pregovore, nestručnjaci su pristali na ucene, tako da smo dobili samo obećanja. Sada se „Vinča” zadužuje, a posle jedino može da ode pod stečaj, kao i mnoge druge srpske firme.
Govorite o pogubnom uticaju politike na nauku?
Ne može da se dozvoli da nauku vode ljudi koji nisu stručni. Ne može da se dozvoli da se planira kratkoročno. Jer, ako nam ne treba nauka, zatvorimo sve institute. Domazet je 2003. izjavio da je Srbija mala zemlja i da joj ne trebaju osnovne nauke, a da primenjene nauke treba da finansira privreda. To je van pameti. Ne postoje primenjene nauke bez osnovnih, a u Srbiji je privreda u takvom stanju da ne može ni sebe da izdržava.
Protivnik ste obrazovanja po Bolonjskoj konvenciji?
Svaki univerzitet i svaki fakultet u SAD se bore da budu različiti, bolji od ostalih. Jedino konkurencija gura napred. Šta se dešava ovde: bez ikakve šire diskusije prihvaćena je Bolonjska konvencija. Predlagala sam da prethodno utvrdimo šta je to što bi nama trebalo. Mi imamo naše profesore praktično u svakom obrazovnom sistemu svetu. Zar nismo mogli da ih pozovemo da izlože koje su prednosti i mane tih sistema i da izvučemo najbolje. Sistem koji je imala moja generacija bio je veoma dobar, a dokaz za to smo svi koji smo otišli u inostranstvo i uspeli. Meni niko nije tražio nostrifikaciju diplome ETF-a zato što je taj fakultet bio čuven. Žalim ovu decu jer je nivo znanja snižen do kraja. Proizvodimo generacije koje neće biti dovoljno obrazovane.
Po nekim procenama, oko 100.000 mladih obrazovanih ljudi napustilo je Srbiju?
Mnoge sam sačekala s druge strane. Samo u Silicijumskoj dolini ima 200 do 250 inženjera našeg porekla. U „Guglu” ih je 30-40, u „Sisko sistemsu” bar tridesetak. Dok pamet izgrađuje tuđe države, sela su nam prazna, bela kuga hara... Odlazak generacija mladih i sposobnih mora da se zaustavi, i naprave uslovi da se bar jedan deo vrati. Uz pomoć naših studenata na dva najčuvenija istraživačka univerziteta u svetu, Berkliju i Stanfordu, sproveli smo anketu među 450 mladih srpskog porekla u SAD i Kanadi. I dok više od 90 odsto mladih iz Srbije želi da što pre ode iz zemlje, blizu 70 odsto mladih i obrazovanih Srba u dijaspori želi da se vrati. Naravno, ukoliko su određeni uslovi ispunjeni, a to nije zahtev da se ima američka plata!
U SAD ste osnovali udruženje naših eletroinženjera?
Elektrotehnički fakultet je zaista propatio pod Miloševićem i mnogi ljudi su otišli u inostranstvo. Zadužbina naših elektroinženjera ima oko 300 članova. Proteklih godina poslali smo nekoliko kontejnera kompjutera i kompjuterske opreme, časopisa i druge naučne literature ETF-u u Beogradu. Uz pomoć Zadužbine i donaciju njenog člana Ivana Rašovića izrađen je laboratorijski blok između ETF-a i Mašinskog fakulteta. Organizovali smo posetu srpske delegacije univerzitetima i kompanijama u San Francisko zalivu i Silicijumskoj dolini u oktobru 2007. godine i tom prilikom je potpisan ugovor o akademskoj saradnji između univerziteta u Berkliju i Beogradu, prvi koji je BU potpisao s jednim američkim univerzitetom.
Miroljub Mijušković
|