Citat:
Marko83:
Račak si zaboravio
Kritikovace te Biserko i Co. zašto zaboravljaš stvari(valjda neće videti ovaj tvoj veliki propust)
Ovog meseca nema apanaže
Stvarno ne kapiram poentu ovakvih budalaština. Možda zato što budalaštine nemaju bilo kakvu poentu osim postojanja samog po sebi?
Znam više likova koji su direktno pokrali državnu imovinu, sticajem okolnosti ili ne, 100% istih su deklarativno veliki rodoljubi. Poznajem još više onih koji su se obogatili đuskanjem na tankoj liniji između očigledne krađe i poštovanja očigledno idiotski postavljenih zakona Republike Srbije. I među njima je, sticajem okolnosti ili ne, većina patriotski nastrojena.
Ne poznajem niti jednog "stranog plaćenika" – "domaćeg izdajnika". Možda se ovi ljudi dobro kamufliraju, a možda su ih i samo izmislili prvopomenute dve vrste. Postoje ljudi, Srbi, kojima se s*re od Srbije, njene istorije, kulture, stanovnika, hrane, svakodnevice, ama baš svega, ne bi je ni prodali za 1 evro, nego bi je poklonili za džabe i pristali da im se nekom oprobanom metodom izbrišu sećanja iz mozga na Srbiju – ovakve ljude pronalazim u dijaspori ili u Srbiji na slabo plaćenim poslovima kod privatnika, sve u svemu svakako daleko od budžeta i/ili kriminalnih radnji u Srbiji.
Kako god, ovu priču je potrebno gurnuti u prošlost. Zašto? Ili su "strani plaćenici" – "domaći izdajnici" definitivno pobedili i to još odavno ili uopšte i ne postoje, nema treće. U oba slučaja ne vidim zašto se onda "patriote" nisu naoružale i odmetnule u šumu, pa pokušale da pruže otpor agresiji kako se i inače radi kad ti je otadžbina pod okupacijom? Mislim, znam i ja da je bolje visiti na državnom budžetu i pucati tastaturom ubojite izjave nego iz puške ubojite metke i mrzeti Sonju Biserko iz anonimnosti svoje sobe nego se oružano suprotstaviti kvislinškoj vladi, ali to nije validan odgovor.
Potpuno je degenski paradoksalno, pogotovo u 21. veku, očekivati od bilo kog čoveka da voli svoju državu više od oca, majke, sestre, brata, sina, ćerke ili sebe – upravo zato što njegova država i jeste otac, majka, sestra, brat, sin, ćerka i on sam na nekoj teritoriji kao deo nekog društva koje je organizovalo neku državu, nebitno kako organizovanu. Uvek nekako stignemo do te priče o srpskim opancima koji su se raspali još dok srpski ratnik nije ni stigao do fronta i pričama o američkim, francuskim, engleskim i nemačkim avionima, aerodromima, podmornicama, nosačima aviona, tenkovima, džipovima, amfibijskim vozilima i bilo čemu drugom – u slučaju katastrofe (poraza), počevši od stadijuma planiranja projektovanja navedenih pojava do završnih obuka posada i daljih izmena u skladu sa statistikama i rezultatima sa terena: važno je po
svaku cenu isčupati žive ljude, omogućiti im da pobegnu, sklone se, savladaju surove prirodne uslove u kojima su se našli u slučaju da "nema konjice" – rečju
prežive. Svaki putnički avion je, između ostalog, snadbeven paketima kojima se kabinsko osoblje smara do ludila i nazad svakodnevno da iste ponesu u slučaju uspešnog prinudnog sletanja aviona, čak i ukoliko zaborave svoje telo - u tim paketima se nalaze pumpe koje desalinizuju morsku vodu, ampule po čijem zgutavanju ne moraš da jedeš danima, priručnici za Prvu pomoć i preživljavanje, baklje i druga oprema za signalizaciju itd. itd. itd.
Dakle, postoje neke uspešne nacije koje filozofski gledajući (a mi Srbi smo u hroničnom deficitu sa filozofijom, a vazda u suficitu sa mantranjem i tumačenjima baba Kurane) svoj kvalitet mere po broju preživelih i kvalitetu života na teritoriji koju kontrolišu, a postoje i neki narodi sastavljeni očigledno većinski od budaletina koje svoj kvalitet mere po broju do tada poginulih samo kako bi najveće budaletine među njima ostale na pozicijama da kradu i dalje.
Nema drugog (trajnog) rešenja osim uvođenja pravne države efikasne na taj način da strpljivo bezbroj puta objašnjava stvari, ali i da ne okleva ni trenutka kada objektivna situacija naloži izvođenje tenkova i transportera na ulice da ra*kurcaju bagru koja je izmislila da svi ostali moraju da im služe i vladaju se prema njihovim halucinacijama. Naravno da će posao pravne države biti i objektivno razmatranje svih mogućih scenarija, a sve u skladu sa važećim zakonima, kao što će posao svih "za*ebanih" patriota biti bežanija kućama pošto začuju zvukove okretanja kupole na tenku i repetiranja automatske piške uz naknadna dokazivanja postojanja braće blizanaca koji su upravo zapalili iz Srbije kada ih sud suoči sa video snimcima. Narkodileri, budžetska mafija, navijači i svi ostali veliki rodoljubi koji uspevaju da nalože rulju da im služi u cilju ličnog bogaćenja nemaju niti jedan razlog da prestanu da se ponašaju na način na koji se ponašaju dok pravna država ne pokaže da postoji na pravi način: najbitniji su Ustav, zakoni, sudovi (oblasti u kojima se Srbija i nije baš pokazala), ali je bitna i sila (oblast u kojoj se Srbija tek nije pokazala).
Baš je zako ključno važna Parada ponosa: ne iz bilo kog drugog razloga do činjenice da je to događaj koji usled nečega na čistinu mami najveći broj dripaca da krše Ustav što je baš lepa prilika pravnoj državi da pokaže da postoji.
Da li svi građani imaju pravo na okupljanje po Ustavu? Da li je policija pokušala da zaštiti okupljene građane? Da li je posao vojske da štiti ustavni poredak države? Da li je povređeno 100 policajaca? Šta se čeka? Ubijanje 200 policajaca, povlačenje države pred dripcima ili izvođenje vojske koja štiti policiju?
Uvek će se naći neko ko će zloupotrebom mojih prethodnih rečenica pokušati da dokaže da sam ja za krvoproliće, ali to uošte ne menja suštinu koju želim da iskažem. Ne samo da nisam za bilo kakvo nasilje, nego sam svom snagom protiv toga da trudnicama u Beogradu nadoknada bude i više nego prepolovljena. Ako već nadoknada mora da im bude smanjena, a baš tenkovi i transporteri moraju hordama i ruljama da dokazuju da džiberisanje te vrste po beogradskim ulicama nije više moguće u 21. veku, onda sam za uvođenje tog pravila u igru: pravna država mora da najavi svaki svoj snažniji potez bar godinu dana unapred.
Odlaganjem svog nastanka pravna država u Srbiji samo gomila sebi poslove u budućnosti. Nešto što je bilo lako i jednostavno izvodljivo 1989. godine postaje teško već 1991. godine, za*ebano teško 2000. godine, poprilično za*ebano teško 2010. godine, a biće za*ebano poprilično za*ebano teško 2020. i poprilično za*ebano poprilično za*ebano teško 2030., ali ćeš u jednom trenutku ipak morati da se uhvatiš u ovo kolo, ako ti je namera da preživiš. Ne vidim poentu te patologije večitog sklanjanja pred problemom koji vremenom postaje sve jači i jači dok konstantno kidiše na tebe da te ubije.
Nemam ja ništa protiv, Marko83, da ti misliš da sam i ja "strani plaćenik" - "domaći izdajnik" koji ovde odrađuje svoju apanažu, svakako imaš pravo na svoje mišljenje ma kakvo ono bilo, ali me iskustvo života u Srbiji uči da je linija između tog tipa stava i vršenja nasilja nad nedužnima toliko tanka da ne postoji - a to ne može i ne sme.
Pozdrav.
[Ovu poruku je menjao Hank dana 12.05.2014. u 15:02 GMT+1]