Odlučio sam da ostavim cigare. Posle 15 godina, i kutije dnevno.
Ta misao mi se vrzmala dugo u glavi; a i primetio sam da počinjem da se fizički loše osećam (kašljucanje, teško disanje, često me je bolela glava, itd).
Jednog dana sam samo rekao sebi: ok, to je to; vreme je da nešto uradim povodom pušenja.
Ali, nisam dozvolio sebi da upadnem u prvi problem.
Po meni, prvi problem nekog ko želi da (p)ostane nepušač je da se odrekne cigareta ZAUVEK. Jednostavno čovek može da se oseća kao da gubi nešto lepo, nešto blisko, kao da nikad neće moći da ponovi, ili da uživa u lepim stvarima u životu bez cigareta. Žurke, devojke, provodi, venčanja, putovanja... svi ti lepi trenuci su nekako, bar meni, bili vezani za cigarete, i uživao sam u tim događajima uz cigarete. Čim bih pomisio na taj način, odmah bi se smorio, skoro rastužio.
Zato sam odlučio da svesno sebe prevarim. Ok, sad je jutro (prvo jutro); neću zapaliti. Nisam. Ok, put do posla, standardne dve u kolima - neću zapaliti - i nisam. Razmišljao sam ovako: mogu da zapalim kad god hoću. Ja ustvari nisam PRESTAO da pušim - jednostavno želim da vidim koliko mogu da izdržim bez dima. Tu misao mi je potkrepljivala činjenica da mi je kutija uredno u džepu, na dohvat ruke (znači, ne one teatralnosti bacanja, gužvanja pakle, pušenja "poslednje cigarete" znajući da ti je poslednja (pa malko i suzicu pustiš, jer se rastaješ od vernog druga)). Ne, jednostavno sam na to gledao kao na mali eksperiment. Da li ja mogu da živim normalno bez cigareta i koliko dugo? Ako ne budem mogao, eto kioska ispred kuće. Prvi dan mi je prošao bez problema. I drugi, i treći. Vremenom mi je raslo ushićenje zbog toga što ne pušim i što mogu da nepušim (a i dalje sam (gle čuda) živ, zdraviji i isti ja), a strahu da "neću moći", da "me hvata kriza" itd, nisam ni dozvolio da se javi, jer, jednostavno, cigare su tu, jel tako?
Četvrtog dana sam ostavio kući paklu, otišao na posao, vratio se, bez problema. Kažem bez problema - poželeo bih u toku dana da zapalim cigaru (za vreme tel razgovora, u stresnim situacijama, posle jela, itd) ali to bi uvek trajalo neko kratko vreme (10-20 sekundi), i ćao. Jednostavno sam se trudio da izbacim crva iz glave koji je ponavljao cigarecigarecigare. Znači, nije bilo onog: jaaaaoooo, ne pušim, a puši mi se, evo već se znojim, tresu mi se noge...zašto bi???? Ne živim(o) u prašumi. Cigarete su mi dostupne u roku od odmah! Jel tako? Ali, iako su tu, ja jednostavno utičem pozitivnom psihologijom na sebe (ti si car, istrajan si, baš lepo što si to odlučio, ni ne kašlješ više, matorci mi odlepili od sreće, 190 din dnevno više - pozitivne motivacije koliko hoćeš, u bilo kom trenutku), a kako vreme prolazi, uviđam svakog dana sve više da mi to sr@nje nikad nije ni trebalo.
Sad je dva meseca kako ne pušim. Za to vreme, trudio sam se da živim normalno, kao i do sada, ničeg se nisam odrekao u životu. Osim duvana. I veoma sam srećan zbog toga. I dalje pomislim na cigarete ponekad. Smatram da je to normalno. Zamislite da svaki dan, 20 puta dnevno, i tako 15 godina u kontinuitetu, ubadate sami sebe prstom u oko. I jednog dana prestanete. Garantujem da bi vam se javljala želja da to i dalje činite, iako je bolno, opasno i neprijatno. Jedna rutina se gasi, možda nastaje neka druga, ali treba biti strpljiv i dati vremena neuronima koji su 15 godina prinosili cigaru do usta, ili krili plamen upaljača od vetra, da nauče da rade nešto drugo. Više nemam osećaj "baš bih zapalio" posle jela ili tako slično; kad pomislim na cig, brzo (za 5 sekundi) me prođe.
Iskreno, sad da zapalim bio bi me i ogroman blam (prvo prema sebi, onda prema porodici, prijateljima, okruženju). Iako nisam nepušač sa desetogodišnjim stažom, i ne bih dao glavu da tvrdim da "nikad više u životu" neću zapaliti; smatram da je duvanska industrija samnom izgubila rat. Neće se oni više od mene `leba najesti.
p.s. nisam čekao da prestanem dana kad je Saturn u mesečevoj kući, ili prvog prestupnog ponedeljka, ili nešto slično. Štaviše, period prve nedelje bez cigara mi je bio izuzetno stresan na profesionalnom planu; znao sam to unapred, i možda sam i namerno tad i prestao da pušim
p.s.s. kao što sam rekao, nisam se ničeg lišavao. Kafu i dalje pijem (u uživam u njoj još više, kunem vam se!), alkohol ponekad (kao i ranije), idem, družim se sa pušačima, i neću da promenim bilo šta u svom životu što mi je odgovaralo, samo zato što ne pušim više!
p.s.s.s. izvinjavam se ako sam ugnjavio ovde; meni su dosta pomogla iskustva drugih ljudi, pa sam rešio da podelim sa ekipom ovde svoju priču (Alena Carra sam počeo da čitam prvog dana nepušenja, i mislim da je dobra knjiga - ako mislite da ćete zbog nje prestati da pušite - nećete - može vam samo pomoći da neke stvari sagledate iz prave perspektive, i da učvrstite svoje pozitivno razmišljanje. Svidelo mi se to što knjigu nije pisao neki motivacionibullshitpsiholog, već običan čovek)
Commander James Bond, CMG, RNVR (+ 2008), R. I. P.
The Cold War couldn't kill you. Hollywood could.