Citat:
Ivan Dimkovic:
Znaci, nisi procitao pazljivo ali nemas problem da svoj stav branis posto ti se cini da je zena u pravu, bez uvida u detalje naravno.
Dakle, dosao si da trolujes.
Da li si ti čitao pažljivo? Pošto ne bih da pričam napamet, analiziraću tekst u sitna crevca, baš da vidim gde se nalaze sva ta čudovišta i nemani. Meni nekako promiču i nikako da ih uočim, ali evo potrudiću se, pa ako mi i sada ne uspe, ne znam šta da kažem, verovatno sam slep.
Na početku teksta profesorka konstatuje čijenično stanje govoreći o maloj maturi, teško da će neko moći ili želeti ovo da opovrgne. Jesu li prosvetni radnici ukrali testove i preprodavali ih? Nisu. Posle toga slede neka opšta mesta. Zatim, profesorka navodi listu vrhunskih zanimanja, po njenom mišljenju: "profesor, lekar, advokat, sudija, inženjeri, još jednom, profesor". Ne vidim dobro, da li je ovo možda uvreda za navedene lekare, advokate, sudije, inženjere? Rekao bih upravo suprotno, pohvala. Dakle, nije vređala nikog. Idemo dalje. Sledi pasus koji je verovatno mnoge ujeo za srce:
=========================================
Raznorazni nepismeni i polupismeni ljudi danas sebe olako mogu nazvati nekakvim pi-arovima ili menadžerima, neobrazovane voditeljke sebe zovu novinarkama, a folk-pevačice umetnicama, da i ne govorim o art direktorima, biznis konsultantima, bek-ofis administratorima, velnes konsultantima, ivent koordinatorima, kopi-print operaterima, marketing konsultantima, ofis-asistentima, portfolio-menadžerima, produkt dizajnerima.
=========================================
Hoće li mi molim vas neko reći gde ovde vidi uvrede? Da neko sad počne da me muči i preti smrću, ne bih uspeo da se setim više od pet-šest novinara, čije emisije/tekstove mogu da gledam/čitam. Da li je moguće da niko ne primećuje razne "novinare" koji se slikaju za televizije sa nacionalnom frekvencijom a koji ne umeju da govore, nemaju dikciju, ne znaju da se obrate sagovorniku, da mu postave pitanje? Da li samo nekolicina ljudi to primećuje ili sa nama koji tako vidimo stvari nešto nije u redu? Mogu to da kažem i drugačije. Pre godinu-dve krenem da obilazim banke u vezi nekog kredita. U jednoj me sačeka cica obučena po poslednjoj modi, nokti od pola metra, kilo šminke na licu. Ne znam kako joj se zove radno mesto-funkcija, ali čak i da nije jedno od ovih nabrojanih, ona se potpuno uklapa u opis dat u ovom tekstu. Na svako moje pitanje je odgovarala sa "to vam je ovako, a može i onako", sve vreme se vrteći u stolici i igrajući se hemijskom olovkom. "Alo kučko", pomislio sam, "hoćeš da mi okačiš kamen oko vrata za narednih desetak godina, a ne gledaš me u oči kad ti se obraćam, niti slušaš šta ti pričam". Tipičan predstavnik ovih menadžera, konsultanata i ostale gamadi. U drugoj su me gledali kao da sam došao da kupim hleb i mleko. Tražili su mi uobičajene podatke kao da me legitimišu, a zatim izlistali nekakav amortizacioni plan. Kokoška nije stigla da ga izvadi iz štampača, a već sam video cifre od kojih mi je bilo muka - ono ni pijan čovek u stanju teške alkoholisanosti ne bi potpisao. Dakle, sve šljašti, blešti, sevaju bataci i šminka, nov nameštaj, a o titulama da i ne govorimo. Sve je puno, samo je u glavi promaja. Zašto je profesorka dobrim delom u pravu? "Raznorazni nepismeni i polupismeni ljudi danas..." Ovde je ključna reč "danas". U jednoj od sledećih banaka dočekao me je bakutaner od svojih šezdesetak godinica, što bi se reklo, stara škola. U nekom čudnom ćumezu od kancelarije sa starim, iskrzanim i pohabanim nameštajem, gomilom neuredno naslaganih registratora pitala me je šta želim dok pali cigaretu. Nije prošlo sedam-osam minuta, a u glavi mi je bila jasna slika onoga što mogu da očekujem. Nije bilo nikakvih fora i fazona, nikakvih zajeba, nisam posmatran kao som koji je već zagrizao, ne. Jasno mi je stavljeno do znanja kako stvari funkcionišu, šta sam dužan da uradim, a šta mogu da očekujem ako se posao sklopi. Dakle, profesorka nije nikog vređala, naprotiv, ukazala je na pojavu da svaka nepismena šuša danas sebe može nazvati novinarom, a svaka kokoška sa kracima od dva metra može glumiti menadžera iako o ekonomiji nema blage veze. To što se fauna pronalazi u njenim rečima nije toliko ni loše, jer je svesna sopstvenog položaja i gluposti na kojima počiva sav taj lažni sjaj. Da li su profesori, lekari, advokati ljudi višeg moralnog reda od gore pomenutih? Nisu, a profesorka to nigde i ne tvrdi. Naprotiv, ukazuje na to da i među profesorima ima onih koji otaljavaju posao, u čijem radu nema posvećenosti i pedagoškog pristupa. Naglašava tu pojavu i poziva svoje studente da ne budu takvi. Da li shvatate, ona je uočila negativne pojave u društvu, između ostalog i u svojoj delatnosti i poziva svoje studente da se ne predaju tome. Šta tu ima loše? Što je jasno rekla "popu pop, a bobu bob"? Izvinite, ali ponoviću po hiljaditi put, ko god se pronašao ima problem sa samim sobom. Da li je prozvala rudare ili fabričke radnike? Nije. Da li je prozvala sezonske radnike koji rade po najvećim vrućinama u polju? Nije. Pokazala je na sve one bahate, samožive i umišljene vlasnike pečenjara koji misle da je porcija prasetine važnija od pismenosti njihove dece, na sve one vlasnike benzinskih stanica koji misle da su uhvatili Boga za onu stvar ako voze novi CLS, a taj isti koji mu uči dete ide peške. Uostalom, nije ni čudo što se mnogi bune. Kako se ono kaže, najveći neprijatelji slobode su srećni robovi. Profesorka se pobunila s pravom, ali ne protiv onih koji pošteno zarađuju svoj hleb, nego protiv onih koji hoće da nametnu upravo to da budemo srećni robovi, protiv onih koji smatraju da je "u se, na se i poda se" jedino merilo uspeha i kulturni model kojem se bezuslovno treba povinovati. Prodavci magle se bune! Ne zameram im, razotkriveni su, pa im je neprijatno. Za kraj, citiraću Antonija Pušića:
"Na ovim prostorima biznis prosto cveta, pečenjare, vulkanizeri, autootpadi, tehnika direktno s kamiona,..."